Maestralna ekranizacija

Gospodar prstenova: Prstenova družina, red. Peter Jackson

Područje fantastičnog — od minornog, sporednog, pa čak i kultističkog podžanra science-fictiona, polako je ali sigurno postalo mainstream kategorija s vlastitim zakonitostima. Nakon niza neuspjelih i istrivijaliziranih pokušaja ekranizacija o fantastičnim bićima (od spornog Willowa do Bajke — istinite priče), što je često slučaj s nadnaravnom (horor, vampirskom i sličnom) tematikom, među kojima su samo rijetki, ali zato (zlata!) vrijedni primjerci znali zauzeti zasluženo mjesto u filmskoj povijesti, konačno je Čudesno i Bajkovito dobilo pravu pažnju. Buru je podigao Harry Potter s kamenom mudraca (čiji će nas nastavci pohoditi tijekom nadolazećih godina), a učvrstilo ga je vjerojatno najočekivanije knjiško-filmsko uprizorenje ikad — Tolkienov Gospodar prstenova, za čije su snimanje zapravo tek sad sazreli ne samo psihološko-energetsko-vibrantni uvjeti u prijemčivosti svijesti gledateljstva, nego i oni tehnološki. Naime, toliko kompleksno, slojevito djelo s mnoštvom likova i najrazličitijih fantastičnih bića moglo se uistinu realizirati tek s tehnologijom uznapredovalom do ovog stupnja. Pritom je njegov redatelj — Peter Jackson, kontroverzan i darovit, nesporno snažno maštovit individualac (što je osobito vidljivo u njegovim maestralnim Nebeskim stvorenjima iz 1994. godine).

Kreirajući pravo malo filmsko čudo koje uvlači i one neinicirane knjigom u čaroban, lako identificirajući svijet šuštava lišća, bistrih vodopada i bolno mekana zelenila, Jackson zadržava snagu i čaroliju pisane riječ, no živi i vlastiti, filmski život — veličajnošću, zdravim moralom i emotivnom dubinom.

Najfascinantnija je pritom lakoća kojom on višeslojnu i iznimno kompleksnu građu pretvara u pitak film, s izrazitim smislom za vođenje radnje, da ona nikad ne postane nerazumljiva ili (ne daj bože) dosadna. (Iako je ponešto od literarnog bogatstva žrtvovano poradi umanjenja distrakcija priče — primjerice epizoda s Tomom Bombadilom i njegovom gospom Goldberry ili brojne kazivane ili pjevane pjesme kojima obiluje roman.)

Hobit Frodo (oniže, dobroćudno djetinje nevino biće kovrčave kose i dlakavih stopala) s još osam individua (čarobnjakom Gandalfom Sivim, patuljkom Gimlijem — nalik nordijskom Toru ili vikinškim ratnicima, vilenjakom Legolasom, ljudima Boromirom i Aragornom i još tri hobita) kreće na opasnu pustolovinu kroz mnoge daleke zemlje ne bi li uništio jedinstven prsten moći zlog gospodara Saurona — maksimalno je pojednostavljen sadržaj ovog djela o bratskom prijateljstvu i vjeri u unutrašnju snagu čistog srca, a stoga i iznimno bliskog novovjekovnim new-age poklonicima, kada i bajke postaju stvarnost.

Kao ideja je pak izraslo na zasadama viktorijanske elitističke pomame za islandskim sagama i srednjim vijekom, a time i romantično-fantastičnim, vilama — u doba njihove znanstvene dokumentiranosti na fotografijama ili u dnevničkoj formi Vilinskog svijeta pri radu i igri Geoffreya Hodsona; u doba slikarstva Richarda Dadda i kasnije Arthura Rackhama, u krajnjoj liniji u doba Wildeovih bajki, Goblin marketa Christine Rossetti ili Alice u zemlji čudesa.

Filmska se pak vizualnost prije svega oslonila na prerafaelitsku opčinjenost medievalnom prožetošću fantastičnim i skandinavsko-mitološkim, romantičarskim junaštvom u prikazu ovih bića i krajolika. Naime, jedan od dizajnera filma je i Alan Lee, ilustrator Tolkienovih knjiga ali i uz Briana Frouda najveći živući ilustratorski interpret vilinskoga svijeta, te se uistinu osjeti njegova vječna inspiriranost bezvremenskim, ne nužno ljupkim nego i prijetećim okruženjem pogibeljnih šuma kao mjesta opasnih čini, čarolijom Burne-Jonesovih ili Waterhousovih djeva u vitičastoj draperijskoj ornamentici, ali i imaginarnih no nedvojbeno dražesnih krajolika Williama Davisa, Johna Williama Inchbolda, pa čak i Williama J. Webbea.

Gotovo opipljiv procvat žive flore, toliko drag gotičkom, ovdje dobiva širok raspon interpretacije. Gotovo da se može osjetiti miris brijesta i gloga, jaglaca i žablje trave; bukolička radost hobitonskog Shirea; sjeta, melankolija, sjenovitost šuma i jezera; impresivni vodeni zid konjskih hordi; kolosalne statue drevnih kraljeva u riječnoj magli — u čijim se očima gnijezde ptice; fascinantna borba čarobnjaka; ili silovite mijene vilinske kraljice Galadriel i Gandalfa iz ljupke u strašnu ili tople u moćnu priliku — obrađene minucioznošću kakva viktorijanskog putopisca.

Pomno odabrana glumačka ekipa pisanim je likovima udahnula od hordi fanova tako dugo žuđen život. Naročito je fascinantna Cate Blanchett kao Galadriel, posve prodrijevši u dualističnu vilinsku narav; podarivši svojoj kraljici svevremenost, znanje staro stotinama godina, dubinu i dostojanstvenost — samim jednim pogledom, moćnim okretanjem lica od kamere ili dojmljivim glasom, i pokazala da tako složen lik uistinu može nositi samo glumica njezina kalibra.

Fizički kompetentnu izvedbu dao je stasom, ali i glasom i izričajem krajnje neobičan glumac Hugo Weaving kao vilenjački kralj Rivendella, dok Christopher Lee kao zli čarobnjak Saruman (svojevrstan omaž njegovim starim horor-ulogama) a naročito topao, ranjiv i moćan, zračeći Ian McKellen umornih, blagih očiju kao Gandalf (ultimativni pobjednik nad Merlinom), naprosto briljiraju.

Elijah Wood pak kao Frodo svom je malom hobitu podario — prirodno predestiniranom neobičnošću lica, s ogromnim očima koje dočaravaju čisto i nevino srce hrabrog čovječuljka, toliku uvjerljivost kao da je oduvijek postojao samo za tu ulogu i kao da o njegovom izboru nikad niti nije trebalo biti spora.

Prstenova družina tako postaje kinematografska povijest, koja stavlja točku na i sverastućoj tolkienovskoj maniji; rođenje hrabrog novog svijeta fantastičnog filma, evocirajući tradicionalno i koristeći moderno inteligentno i u punom sjaju, uspostavljajući neke nove standarde.

Udahnuvši tako život nekim nevinijim, davno prohujalim vremenima, Peter Jackson stvorio je i vlastito životno djelo (koje će biti upotpunjeno i drugim i trećim dijelom trilogije) kao i kandidata za mnoge Oskare, upustivši se, baš poput svog junaka, u gotovo nemoguću, riskantnu i zahtjevnu misiju, koju je međutim, baš poput mališana Froda, uspješno i maestralno priveo kraju.

Katarina Marić