Ljubitelj istine i pravednosti

Lav Znidarčić rodio se 14. kolovoza 1918. u Splitu. Tamo je završio pučku školu i klasičnu gimaziju. Iz Splita odlazi u Zagreb, gdje je diplomirao na Pravnom fakultetu, a doktorat stječe 1942. godine. Radio je razne poslove. Bio je pravnik u Hrvatskoj radničkoj komori u Zagrebu te tajnik Rimokatoličkoga bogoslovnog fakulteta. Radio je i u gospodarskim i upravnim ustanovama, a nakon svega posvetio se odvjetništvu i kao odvjetnik dočekao i mirovinu.

U doba komunizma bio je često proganjan i zatvaran zbog svojih stajališta, koja bi se mogla svesti na jednu sintagmu — Hrvatstvo i Hrvatska iznad svega. Često je ostajao bez posla, pogotovo kao odvjetnik, u Hrvatskoj te u Bosni i Hercegovini.

Šesnaest puta mijenjao je zaposlenja, šest se puta selio, četiri puta doživio premetačinu stana i četiri puta bio u zatvoru u razdobljima 1950-1953. i 1975-1976.

Njegov nemirni duh cijeli ga je život tjerao na rad, tako da je bio urednik i suradnik mnogih časopisa i listova (»Odvjetnik«, »Kolo«, »Vijenac«, »Križarska straža«...) Poslije je nastavio pisati, a najvažnije djelo mu je knjiga o Alojziju Stepincu kojega je osobno poznavao, i može se reći, bio mu i prijatelj. U njoj je pokazao svu nepravednost i malicioznost režima koji je osudio Stepinca. Ali i komunističko-socijalističke vlasti, s čijim se ideajama Lav Znidarčić nikada nije slagao i nikada se nije bojao dići glas protiv nje.

Velikom križarskom bratstvu pristupio je 1935. i djelovao u njemu sve do 1993. Kada je 1991. obnovljena Matica hrvatska, postao je pročelnik Odjela za inozemstvo te predsjednik Časnoga suda. Na toj dužnosti zadesila ga je smrt 23. prosinca 2001.

Krešo Blažević

Ljubitelj istine i pravednosti

Ožalošćena obitelji, rastužena rodbino, tužni prijatelji i znanci pokojnoga Lava Znidarčića, primite iskrenu sućut od Matice hrvatske i njezina predsjednika.

Kad promišljamo o nekoj osobi, onda o njoj možemo reći samo dio zbilje, onda možemo reći samo dio stvarnosti koja nas može zanimati u kojoj smo sudjelovali. Cjelovitost osobe nemoguće nam je spoznati i prepoznati, to je samo u vlasti gospodina Boga. Kad promišljam o životu i djelu pokojnoga Lava Znidarčića, padaju mi na pamet neke njegove kreposti, a krepost to je ono čemu čovjek svim silama mora težiti da je postigne u onom obliku koji je potreban i njemu i njegovoj sredini i društvu u kojemu živi. Jedna od takvih kreposti i osobina Lava Znidarčića bila je istinoljubivost. U njegovim tekstovima, posebice ovima posljednjima, kada je mogao pisati o Zagrebačkoj nadbiskupiji, dva su takva teksta u kojima se to nazire. Iako je njega, kao i mnoge od nas, pratio glas da smo klerikalci, njega posebno, on je ipak imao toliko snage da kaže kako je sprega Crkve i države od feudalizma i poslije bila nesretna sprega i da je Crkva od toga samo stradavala. Kada je to rekao i kada je to napisao, mi mislimo kao historičari ne samo na povijest koja nas se ne tiče nego i na stvarnost koju smo sami proživljavli. Nije to lako reći, posebice ne njemu, koji je bio podanik Crkve. No rekao je to zato jer je i sam doživio mnogo toga što se, na neki način, sukobljavalo s njegovim stajalištem o mnogim vrednotama koje kršćanstvo mora izgrađivati kao društvo u članovima. Upravo ta istinoljubivost bila je krepost zbog koje ga je potrebno poštivati i često se navraćati na ono što je pisao.

Druga je njegova krepost, koju je posebno isticao, na kojoj smo mu posebno zahvalni, pravednost. Kao što znate, bio je pravnik i znao je i što je pravo i što je pravda, ali je uvijek težio pravednosti. A između prava, pravde i pravednosti postoji onaj prijepor koji se često ne vidi, ali ga je potrebno vidjeti i na neki način prevladati. U okviru njegova djelovanja u Matici hrvatskoj, a od početka je bio ovdje, gdje je znao da je to potrebno, taj osjećaj za pravednost učinio je da je uvijek neizbježne sporove rješavo na izvrstan način, pogotovo kada se Matica oslobađala nakon duge šutnje i nakon zabrane te mu doista moramo biti zahvalni da je tražeći između prava i pravde uvijek pronalazio dragocjenu pravednost. I to tako da nitko ne bude povrijeđen i da svi budu zadovoljni rješenjem koje je on predložio i koje je prihvaćeno kao pravedno.

Potekao je iz obitelji koja se bavila kulturom, književnošću, a živeći u gradu koji je tako snažno počeo asimilirati one koji su došli odmah je prihvatio taj izazov i katoličanstva i kršćanstva i hrvatstva. Upravo zbog toga što je prepoznao vrednote i katoličanstva i kršćanstva i hrvatstva možemo mu uputiti zahvalnost i kao njegovi prijatelji i kao članovi Matice hrvatske i kao njegovi suradnici.

Lav je neprestano težio pravednosti i istinoljubivosti i uvijek je mogao izreći ono što je mislio, ali bi uvijek dopuštao drukčije mišljenje i uvijek je saslušao i onoga koji je drukčije mislio. Ta tolerancija koju izgrađuje katoličanstvo i kršćanstvo, čini mi se, posebice na ovim prostorima, također je jedna od njegovih odlika. Zbog toga neka njegova uspomena ostane trajno među nama. Zbog toga, kad god ga se sjetimo, promišljamo se kako smo i sami trebali postupati kao Lav Znidračić.

Neka mu je trajan spomen među nama.

Josip Bratulić

Vedra osoba, sjajan odvjetnik

Dame i gospodo. Oprostit ću se od dr. Lava Znidarčića i reći nekoliko riječi o njemu u ime Hrvatske odvjetničke komore i u svoje osobno ime. U svoje ime zato što sam doživotno na neki način bila vezana i ostajem vezana i s Lavom Znidarčićem i s njegovom obitelji, a pogotovo sa svojom dragom prijateljicom i kolegicom Zvjezdanom.

Čast mi je i sreća što sam imala priliku čitavo desetljeće, tek što sam postala odvjetnicom, s Lavom dijeliti braniteljski stol. U teškim procesima. Političkim, gdje su bile apsurdne optužnice, a još apsurdnije kazne. Tada smo se sprijateljili i upoznali. Lav je bio beskrajno hrabar, uporan, a usto nas je sve obasjavao sjajnom humanističkom naobrazbom i duhovitošću. Uvijek je bio vedar, nikad depresivan, premda su mu se u životu događale i teške stvari. Lav nije dugo bio odvjetnik, no njegovo životno iskustvo i njegov intelekt učinili su od njega odvjetnika od kojeg smo svi mogli učiti. Bio je sjajan odvjetnik.

Nakon Zadarskog procesa, u kojem smo zajedno sudjelovali kao branitelji, najprije sam ja bila uhićena. To ne govorim zbog sebe, nego zbog Lava, koji je prvi odjurio mojoj majci i sestri da se raspita za mene i ponudi svoju pomoć. Nakon nekoliko dana u hodniku zatvora idući sa saslušanja vidjela sam Lava. On me vedro pozdravio i ja sam mislila da on ide iz zatvora s razgovora s nekim svojim branjenikom. Onda sam shvatila da i on ima čuvara kao i ja, te da je i on zatvoren, i da i on sjedi, spava, jede i razmišlja u istoj takvoj sobi, samici, u kakvoj sam bila i ja. Sigurna sam bila da Lav tada i moli. Ja ne molim, ali moram reći da mi je bilo mnogo, mnogo lakše kad sam spoznala da je Lav tu negdje blizu mene. Nakon što smo oboje, istoga dana, izašli iz zatvora, ponovno smo se našli za braniteljskim stolom u istim takvim procesima. I to je trajalo sve do njegova umirovljenja.

Želim još samo reći da je Lav Znidarčić bio veliki, veliki čovjek i hvala mu.

Dafinka Večerina