Les visiteurs du soir

Slaba, studena noćna kiša. Znam to po šumu automobilskih guma.

I napokon, dugo očekivani kombi zaustavlja se ispred broja četiri. Udarac stražnjih vrata. Mi noću isključujemo telefon i dolje nemamo zvona. Oni navaljuju na

vrata, pa im otvara osamljena i uzdrhtala žena iz

prizemlja.

Vi pretpostavljate kako odjekuju brzi koraci na

stubištu u tri izjutra u kući građenoj 1913., u

koju je Krleža ulazio.

Vi pretpostavljate kako odjekuje kućno zvonce u to

doba. Otvorim prozorčić i vidim u mokrim, teškim, posve

novim, mrkim uniformama poznata lica s televizije.

Dolaze po nas oni koji su pjevali najosjećajnije stvari.

Dolaze najugodniji glasovi s radija.

Dozvolite da makar zube operem.

I sada ja Jedan ostajem u krevetu pored svoje žene

i u budućem sjećanju slušam udaljavanje tog kombija, a

njoj i djetetu ništa ne govorim.

Drugog mene odvozi taj isti kombi kroz prostor u

neku kuću u predgrađu čijoj je fasadi raspukla vodovodna cijev ostavila veliku trulu ranu.