Kushner o Afganistanu

Kushner o Afganistanu

New York Nakon gotovo cijeloga desetljeća stanke novom dramom oglasio se Tony Kushner, autor Anđela u Americi, duologije koja je obilježila pozornice Amerike i svijeta u devedesetima. Homebody/Kabul praizveden u off-brodvejskom kazalištu New York Theatre Workshop priča je koja vrlo neobično koincidira s napadom na New York i afganistanskim ratom, iako je napisana prije 11. rujna. Na predstavu u režiji poznatog Declana Donnellana kritike su reagirale vrlo različito, od potpuna negiranja (»komad koji bi potpisao svaki Taliban«) u »The Wall Street Journalu« pa do panegirika u »New York Observeru« koji tvrdi kako je Amerika dobila najbolju dramu u posljednjih deset godina. Homebody/Kabul, kao ranije Kushnerove drame, okuplja niz ekscentričnih karaktera, uglavnom zapadnjaka (ali i lokalne oriđinale poput pjesnika koji piše na esperantu i pokušava svoje pjesme prošvercati na Zapad), koji borave u Afganistanu potkraj devedesetih u vrijeme vladavine talibana. Gotovo četverosatna predstava sigurno će vrlo brzo preseliti u neko veće brodvejsko kazalište u komercijalnu eksploataciju, a ni oni koji je ne drže važnom ne mogu joj odreći zanimljivost. Jedno je sigurno: Homebody/Kabul spaja dva imena koja čine čarobnu formulu komercijalnog uspjeha: Afganistan i Tony Kushner.

Rugby u kazalištu

London I dok se u Hrvatskoj navijačke skupine tek spominju u kazališnim polemikama, u Londonu gostuje predstava namijenjena upravo takvim grupama, koja s uspjehom križa sport i kazalište. Alone it Stands Johna Breena naslov je uspješnice koja je nakon premijere u irskom rugby-klubu (!) u Waterfordu osvojila Irsku, da bi sad dospjela do Londona, gdje s uspjehom igra na West Endu, u poznatom kazalištu Duchess. Komad govori o legendarnoj rugby-utakmici iz 1978, sportskom čudu kad je mala momčad iz Munstera pobijedila dotad nepobjedive All Blacks. Kako je ishod utakmice trebao biti potpuno izvjestan, za događaj nije bila zainteresirana ni televizija pa sportsko iznenađenje nikad nije snimljeno, čime je zadobilo mitske dimenzije. Glumačka podjela od svega šestero glumaca oživljava sve sudionike priče, jednu i drugu momčad, publiku, žene koje u tom trenutku rađaju, zakulisne igrače, stvarajući neobičnu predstavu, koja je u kazalište privukla i one koji su obično na nekim drugim tribinama, a koja je vrlo naklonu kritiku podsjetila na jednu od prethodnih irskih uspješnica, Stones in His Pockets.

Komad za cijelu noć

Tokio Repertoari tokijskih kazališta najčešće su predvidljiva kombinacija japanskih tradicionalnih kazališnih oblika, Shakespearea i nešto rjeđih izleta u suvremenu svjetsku dramu. Tradicija je u Japanu i dalje važna stvar, a posebno se pazi na obljetnice pa proslava trideset i pete godišnjice osnivanja Nacionalnog kazališta u Tokiju prolazi ovih dana u svečanom tonu. Najveći događaj obljetnice premijera je remek-djela kabuki kazališta Sannin Kachisa, što bi se moglo prevesti kao Tri čovjeka zvana Kachisa, komada koji je 1860. napisao Kawatake Mokuami, a kako obljetnici i priliči, komad se izvodi u integralnu obliku. Što, poznavajući razmišljanje o vremenu u kazališnim tradicijama istoka, znači da večernje predstave počinju u četiri poslijepodne kako bi stigle završiti još iste noći. Mokuami, koji je pedeset godina proveo pišući kabuki-komade, fokusirao se na junake koji su za život zarađivali baveći se poslovima na rubu zakona, najčešće izravno ga kršeći. Tako i Sannin Kichisa govori o tri pljačkaša i ucjenjivača, na koje se gleda sa simpatijom, a komad završava spektakularnom borbom s policijom u snježnoj oluji. Kabuki u pravom i najboljem izdanju! Uz priču o japanskom kazalištu uvijek nekako ide i cijena ulaznice, koja je za naše pojmove redovito senzacionalna. U ovom slučaju, međutim, kako bi se popularizirala tradicija, cijene ulaznica za japanske su pojmove iznimno popularne — od sto do šesto kuna.

Jasen Boko