Krotitelj kaosa

Krotitelj kaosa

Antun Česko, Strukturna načela u genezi Kranjčevićeva pjesništva, Matica hrvatska Dubrovnik, Dubrovnik, 2001.

Knjiga Antuna Česka Strukturna načela u genezi Kranjčevićeva pjesništva vrlo je temeljit i uspio ishod iznimna autorova napora da fenomenološkim pristupom cjelini Kranjčevićeva pjesničkog djela pronađe osnove njegove unutrašnje konstitucije, suodnos internih mehanizama iz kojih postaje jasan sklop temeljnih strukturnih načela na kojima Silvije Strahimir Kranjčević zasniva i razvija svoje pjesništvo i poetiku, od prvih stihova iz zbirke Bugarkinje do posljednjih iz zbirke Trzaji.

Autor je istodobno, što nije manje važno, pomnom raščlambom odnosa ukupne hrvatske kritike prema Kranjčeviću uspješno razriješio brojne nagomilane nesporazume oko Kranjčevića i njegova djela, dokazujući da je taj protuslovni stvaralac, u mnogim slučajevima, zbog niza petrificiranih/klišejiziranih sudova i stavova, oformljenih na površnu pristupu ili pak na mehaničkom i nekritičkom preuzimanju okoštalih autoritativnih mišljenja, prerano i neopravdano dospio u galeriju arhiviranih hrvatskih pjesnika o čijem se djelu više nema što bitno reći, niti za to ima potrebe, odnosno da je S. S. Kranjčević pjesnik vitalan i u kontekstu hrvatske poezije 20. stoljeća, u sklopu koje ga treba vidjeti ne kao relikt, nego kao anticipatora mnogih tendencija i procesa aktualnih za to stoljeće, ali i za suvremeni pjesnički izraz.

Zagrijana i ohlađena recepcija

Slijedeći sinusoidalnu crtu razvoja hrvatske književne znanosti, koja je upravo na Kranjčeviću pokazivala razinu svoje sposobnosti percipiranja nekog književnog djela, Česko je istodobno i revidirao njezina osnovna stajališta, odnosno zablude u vezi s Kranjčevićevim djelom.

Prateći (i grafikonom) amplitudu čestotnosti kritičkih sudova o Kranjčeviću tijekom pet različitih razdoblja, odnosno od 1885. do 1990, Česko istražuje i iscrtava krivulju brojnih stvarnih i prividnih nesporazuma unutar odnosa tradicionalne hrvatske kritike i uvijek intrigantna Kranjčevića, slijedeći tako i izotermu zagrijanja i zahlađenja u recepciji njegove poezije. Posebnu pozornost pritom posvećuje onome što su pjesnici pjesnički rekli o svom uznemirujućem prethodniku, istražujući motrišta Matoša, Kamova, Krleže, Ujevića i Kaštelana, ocjenjujući njihove reakcije i odjeke, trajnost izrečenih sudova, od kojih su mnogi, upravo spontanom prirodom svojih pobuda, češće znali bolje doprijeti do srži toga jedinstvenog lirskoga subjekta moderne hrvatske poezije, koja će, kao i kritika, odmakom ili približavanjem Kranjčeviću znakovito otkrivati narav svoje ukupne estetsko-ideološke, poetsko-poetološke, nacionalno-internacionalne, idejno-duhovne pozicije. Sve to otkriva proces u kojem Kranjčević — a to je Českov pokretački motiv — »zbog zasigurno mnogih paušalnih pa i netočnih procjena (...) — ostaje trajna obveza istraživačkog rada na izvornom tekstu poradi, u nekim segmentima, i moguće Kranjčevićeve — revalvacije.«

Pjesnički megalopolis

Težeći upravo tome, onom svevremenom Kranjčeviću koji se, kao par excellence nacionalan, uvijek sluti iza ukupne mase njegova ab origine kontroverzna djela, Antun Česko upušta se zatim u analitičko motrenje »konstelacije čimbenika izvanjskoga i unutarnjeg konteksta pri oblikovanju Kranjčevićeva idiolekta«, iz obilja činjenica izvanjskoga okruženja i unutarnjeg kozmosa sagledavajući univerzalizam i slojevitost Kranjčevićeve umjetnosti suprotstavljene zrcalima jednodimenzionalne književne kritike.

Kranjčevićev opus stoji pred autorom kao pjesnički megalopolis za koji nisu gotovo nikad posve adekvatna mjerila epohe. Stoga on traži i uspijeva doći do globalnih strukturnih načela i razina te apartne pjesničke građevine hrvatske poezije, kojom već potkraj 19. stoljeća počinje ono sljedeće, već proteklo 20. stoljeće. Otkrit će Česko tako osam makrokodova, osam Kranjčevićevih zapovijedi, detektirati trijadni odnos, nasuprot binarnome (kojem je dopuna), kao sukladan trilemama Kranjčevićeva turbulentnoga intimnog lirskog prostora, ali i životnim razdobljima od kojih je svako obilježeno zbirkom. Njih Česko čita kao svojevrsnu tročinsku dramu. U njoj Bugarkinje uspostavljaju temeljni ton, lamentacijsku dikciju, i tvore izvorište strukturne gravitacije Kranjčevićeva indukcijskog energetskog polja, Izabrane pjesme jesu pak »drugi čin mitske monodrame«, a Trzaji »reliquiae reliquiarum Kranjčevićeva strukturnog megalopolisa«. Kao sabirnu točku svih mitema, odnosno kao makrostrukturno težište Kranjčevićeve poezije, kao susretište njegovih »dvaju mesijanstva«, Česko vidi Kranjčevićevu pjesmu Moj dom. Ona je derivat stvaralačkoga procesa koji, polazeći od makrouniverzuma, njegove najveće protege nalazi u njegovu mikrosažetku, kako to autor zorno pokazuje raščlambom te Kranjčevićeve kultne pjesme, sagledavajući i njezine ontološke dimenzije i njezinu arhetipnu pramatricu.

Ontološki strukturalizam

Najizazovniji stoga jest onaj dio knjige (III. Strukturna načela u Kranjčevićevoj poetskoj matrici) u kojem, na načelima ontološkog strukturalizma, autor utvrđuje genezu i razvoj Kranjčevićeva pjesništva, promatrajući ga kao jedinstvo dihotomije i na sintagmatskoj i na paradigmatskoj osi, iz čega se, kako zaključuje, generira sav napon i energija koja i danas žívim čini opus toga »višeglasnog«, slojevitog pjesnika, »krotitelja kaosa«.

Istražujući Kranjčevićeve makromiteme Antun Česko nije samo temeljito osvijetlio Kranjčevićevo pjesničko djelo, podvrgnuvši kritičkoj revalorizaciji svu bitnu dosadašnju kranjčevićanu, nego je istodobno ovom svojom knjigom pružio stimulativan model fenomenološkog pristupa svakom kompleksnijem književnom opusu, a takav neprijeporno jest opus S. S. Kranjčevića. Svjestan da »nakon ovih propitivanja kao da se približilo mnogim odgovorima«, autor ostavlja »otvoren prostor problematizacije«, smatrajući »opravdanim i mogućim da se, polazeći od onoga što je dešifrirano u ovome bavljenju, zadrži na ovoj umnogome samo početnoj poziciji motrišta odakle se nazire pogled u galaksije toga pjesničkog univerzuma.« Poštujemo autorovu skromnost, ali valja priznati: ovo djelo mnogo je više nego »samo početna pozicija motrišta«, ono je lansirna rampa bez koje budući kranjčevićonauti neće moći na put u strahimirne prostore njegove lirske galaksije.

Českova knjiga uzorno je postignuće, izazov je i podloga svim novim budućim pristupima Kranjčevićevu djelu.

Luko Paljetak