Kroatistika ne prati dovoljno lingvističku teoriju

Kroatistika ne prati dovoljno lingvističku teoriju

Lingvistika se sve više okreće prema interdisciplinarnosti, suradnji različitih disciplina, i u tom trendu sudjeluju i neki hrvatski lingvisti. No, nema hrvatske lingvistike kao neke prepoznatljive škole, niti se za sada može reći da smo poznati u svijetu kao jaka istraživačka zajednica u lingvistici. Ali, i to će se možda jednog dana promijeniti

Ranka Matasovića, mladoga i uglednoga hrvatskoga lingvista, upoznao sam prije petnaestak godina, u listopadu 1986, na prvoj godini studija opće lingvistike na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Kako smo obojica redovito dolazili na predavanja i seminare, viđali smo se gotovo svakodnevno i uglavnom smo sjedili u istoj klupi, jedan do drugoga. Iz njegova sitnog i ponešto nečitkoga rukopisa rijetko sam kada uspijevao nešto prepisati, bilo za vrijeme predavanja (kada je to bilo dopušteno), bilo za vrijeme pismenih ispita i kolokvija (kada to, naravno, nije bilo dopušteno). Naročito se sjećam kako je brzo lovio paradigme i izvode rekonstrukcija najstarijih oblika pojedinih glasova i riječi s ploče ispred koje je stajao profesor Mate Križman: latinski, grčki, sanskrtski, staroslavenski, keltski... Ranku je bilo svejedno, njemu je ionako sve išlo, ali se već tada vidjelo da mu poredbena lingvistika i indoeuropeistika posebno leže. A tek njegova ljubav prema harfi sa zelenoga otoka — pa prekrasni irski dvorci, James Joyce, Fordov film The Quiet Man i, naravno, neizbježni Guinness... Matica hrvatska prepoznala je u Matasoviću vrsnoga mladog stručnjaka, pa mu je dosad objavila već tri autorske knjige, važne ne samo za hrvatsku nego i za europsku lingvistiku.

Budući da uskoro, točnije za šest mjeseci, odlaziš na jednogodišnji boravak u Njemačku kao dobitnik Humboldtove stipendije, zanima me hoćeš li možda Matici hrvatskoj na povratku donijeti još jednu zanimljivu knjigu? Što si odlučio, čime ćeš se baviti u Njemačkoj.

— Nadam se da ću se prvo odmoriti od obaveza koje su mi se ovdje nagomilale, a zatim moram raditi na projektu zbog kojeg mi je i odobrena Humboldtova stipendija. Riječ je o kategoriji roda u indoeuropskom prajeziku iz povijesne i tipološke perspektive. Ne vjerujem da ću o tome napisati knjigu, vjerojatnije nekoliko članaka za njemačke i američke časopise; za neko vrijeme zasitio sam se jako ambicioznih projekata.

U Zagrebu si sredinom osamdesetih završio srednju školu matematičkoga usmjerenja, u to vrijeme poznati Matematičko-informatički obrazovni centar (MIOC), danas XV. zagrebačku gimnaziju. Kako to da se matematičar, prirodnjak, odlučio za humanistički studij filozofije i opće lingvistike? Očekivalo bi se da si prije takva studija pohađao klasičnu ili jezičnu gimnaziju...

— Nije mi žao što sam pohađao MIOC, u toj sam školi stekao neku predodžbu o osnovama metodologije prirodnih znanosti, a nikad nisam mislio da su takozvane društvene i humanističke znanosti u svojoj metodologiji i racionalnosti tako različite od prirodnih, kako se često tvrdi. Istina, na studiju sam osjetio koliko mi nedostaje naobrazba iz klasičnih jezika, koje sam onda morao učiti u velikoj mjeri samostalno i s mnogo više napora, ali i iz druge perspektive. Grčki, latinski i sanskrt već na studiju sam učio poredbeno, u sklopu indoeuropeistike.

Tvoja je specijalnost poredbena lingvistika, napose indoeuropeistika (poredbeno indoeuropsko jezikoznanstvo, da budem precizniji i citiram Simeonov rječnik), i tome je složenom području lingvistike posvećena tvoja najnovija knjiga Uvod u poredbenu lingvistiku. Možeš li nam u kratkim crtama predstaviti predmet njezina interesa i dostignuća poredbene lingvistike i indoeuropeistike otkako se njima intenzivnije baviš?

— Indoeuropeistika je samo mali segment poredbene lingvistike, a poredbena je lingvistika disciplina koja odgovara na pitanja — zašto na svijetu ima tako mnogo jezika, u čemu se jezici svijeta razlikuju, a u kojim obilježjima se podudaraju, te kakvi se povijesni odnosi mogu uspostaviti među različitim jezicima. Indoeuropeistika se osobito razvila, i služila je kao uzor ostalim granama poredbene lingvistike, budući da su među indoeuropskim jezicima stari jezici klasičnih kultura (grčki, latinski, sanskrt), te da indoeuropskim jezicima govori velik dio civilizacijski i ekonomski razvijenog svijeta (engleski, ruski, španjolski, portugalski, njemački i francuski indoeuropski su jezici). Međutim, s čisto lingvističke točke gledišta, indoeuropski jezici nisu ništa zanimljiviji od bilo koje skupine domorodačkih jezika na Novoj Gvineji ili u Africi.

Poredbeno-historijska metoda temelj je poredbene lingvistike i uspješnost je te metode, s vremenom modificirane i usavršavane, potvrđena ponajviše u proučavanju indoeuropske jezične skupine. Zanima me u kojim je neindoeuropskim jezičnim skupinama poredbena lingvistika zabilježila najveće rezultate i je li to imalo kakve koristi za samu indoeuropeistiku, budući da je, recimo to tako, indoeuropeistika »svoju« metodu »posudila« za proučavanje ugrofinskih, turkijskih, afričkih i drugih jezika?

— Najspektakularniji rezultati primjene poredbenopovijesne metode kojom se koristi, i koju je razvila indoeuropska lingvistika, bili su slučajevi kad su lingvisti dokazali genetsku srodnost (odnosno zajedničko podrijetlo) jezika za koje se to prije nije sumnjalo. Primjerice, jezik hausa i drugi čadski jezici, kojima govore narodi koji su u rasnom pogledu crnci, srodni su semitskim jezicima, staroegipatskom, i drugim tzv. afrazijskim jezicima. To se do sredine dvadesetog stoljeća nije znalo, a rasne predrasude nisu dopuštale ni da se pretpostavlja.

Koliko se u Hrvatskoj lingvisti bave indoeuropeistikom i koliko lingvisti-kroatisti znaju o njoj? Naposljetku, treba li im ona uopće?

— Premda je indoeuropeistika moja struka, ne mislim da je to tako fundamentalna disciplina koju bi kroatisti morali pažljivo izučavati. Našoj kroatistici može se načelno prije prigovoriti to da ne prati dovoljno razvitak lingvističke teorije u inozemstvu, da je prezauzeta uskim kroatističkim temama, normativizmom i tradicionalnim filološkim pristupom jeziku.

Kakav je odnos poredbene lingvistike i računalne tehnologije? Postoje li uopće namjenski softveri za proučavanje bogate i raznovrsne građe poredbene lingvistike?

— Internet je tu donio pravu revoluciju; danas ne samo da je vrlo velik broj starih tekstova, čija su izdanja inače skupa, dostupan za pretraživanje posredovanjem Interneta nego su dostupni i čitavi etimološki rječnici i bibliografije, a na diskusijskim grupama možete stalno provjeravati svoje hipoteze prije nego što ih objavite, i tražiti savjete lingvista koji o nekoj temi više znaju.

O studiju opće lingvistike mislio sam neko vrijeme, dok smo još na njemu zajednički studirali, kako je njegov cilj da nas osposobi i za terenski rad, a to znači da bismo kao lingvisti morali biti sposobni da među govornicima nekoga manje poznatoga jezika utvrdimo popis njegovih glasovnih jedinica i propis po kojima se te jedinice komponiraju u jezik, odnosno otkriti gramatiku toga jezika. Jesi li ikada imao želju da učiniš nešto slično, da lingvistički (poredbeno) opišeš neki nepoznati ili zaboravljeni jezik na terenu? Ako bi ti netko financijski to omogućio, bi li pošao na takvo istraživanje? Primjerice, nazovu te iz neke bogate međunarodne zaklade i kažu kako znaju za tvoj rad te žele da im na Novoj Gvineji opišeš jezike kvomtari-baibai. Lingvistika je i avantura, zar ne?

— Terensko istraživanje još neopisana jezika za svakog bi lingvista trebao biti pravi izazov. U Americi uopće niste zanimljivi kao lingvist ako nemate nekog iskustva s terenskim istraživanjem slabo poznatih jezika, oni svoje postdiplomce sustavno šalju da barem godinu dana provedu u izravnu kontaktu s govornicima nekog slabo poznatog jezika. S obzirom na tempo kojim izumiru jezici na Novoj Gvineji, u Africi i u Amazoniji, opisivanje izumirućih jezika jedan je od prioritetnih zadataka za lingviste, a to sve više uviđaju i državna tijela i privatne zaklade u razvijenim zemljama. Ako se izumirući jezici ne zabilježe sada, za nekoliko desetljeća neće se više imati što zabilježiti. Meni je terensko istraživanje nekoga slabo poznata jezika jedna od neostvarenih ambicija; možda i to jednoga dana ostvarim, kad mi djeca budu veća da se ne moram bojati da će ih u džungli pojesti neka velika zvijer.

Za vrijeme studija, čini mi se, u jednom trenutku više si naginjao i zanimao se za filozofiju, napose za logiku, nego za lingvistiku.

— Na studiju filozofije najviše su me zanimale logika i filozofija znanosti, i o tome sam jako mnogo naučio od profesora Gorana Švoba i Nevena Sesardića. To što sam završio na lingvistici rezultat je i sreće, i prilika koje su mi se pružile u karijeri, a valjda i toga da sam bolji lingvist nego što bih bio filozof.

Što je bio trend u svjetskoj lingvistici u posljednjem desetljeću i kako u tom pogledu stoji hrvatska lingvistika? Postoji li uopće hrvatska lingvistika na znanstvenoj karti Europe i svijeta?

— Lingvistika je postala odveć složena znanost, pa nema ni jedinstvenih trendova i istraživačkih paradigmi, kao još prije tridesetak godina. Zamisli kako bi bilo odgovoriti na pitanje o trendovima u suvremenoj fizici, ili matematici. Mogu samo reći da su neke lingvističke discipline jako uznapredovale, da se u njih na Zapadu mnogo ulaže, te da donose rezultate: to je ponajprije računalna lingvistika, koja je povezana s elektronskom industrijom i bavi se raznim problemima, od prepoznavanja govora do metoda računalne analize prirodnog jezika u svrhu strojnog prevođenja. S tim je povezana i neurolingvistika, jer danas se sve više zna o načinu na koji je jezično znanje organizirano u mozgu, te kako je jezični razvoj u djece povezan s neurološkim razvitkom. U poredbenoj lingvistici trend je istraživanje dubinskih genetskih srodnosti — npr. jesu li indoeuropski jezici srodni uralskima i turkijskima — te utvrđivanje veza između srodnih jezika i genetskih varijacija u ljudskim populacijama; tu je riječ o pitanju — govore li genetski homogene populacije međusobno srodnim jezicima, i što nam to kaže o pretpovijesnim migracijama ljudskih populacija. Sve to pokazuje da se i lingvistika sve više okreće prema interdisciplinarnosti, suradnji različitih disciplina, i u tom trendu sudjeluju i neki hrvatski lingvisti. No, nema hrvatske lingvistike kao neke prepoznatljive škole, niti se za sada može reći da smo poznati u svijetu kao jaka istraživačka zajednica u lingvistici. Ali, i to će se možda jednog dana promijeniti.

Kakve su tvoje veze s inozemnim lingvistima? Čini se da je indoeuropeistima zbog samoga predmeta obrade lakše postići recepciju izvan Hrvatske nego nekom lingvistu koji se isključivo bavi kroatističkom strukom. Amerikancu ili Fincu sigurno su zanimljiviji i razumljiviji hrvatski indoeuropeisti nego kroatisti koji se bave nacionalnom jezičnom problematikom. Tu je indoeuropeistika u sličnom položaju recepcijske prednosti kao matematika i fizika u odnosu na nacionalnu povijest jezika ili književnosti!

— Sva je znanost danas internacionalna, i ja se ne bih mogao ničim ozbiljno baviti da nemam stalne kontakte s inozemnim lingvistima, te da ne idem barem dvaput godišnje na međunarodne kongrese. S Georgom Holzerom sa Sveučilišta u Beču već nekoliko godina radim na poredbenopovijesnoj gramatici hrvatskoga jezika, no to je dugotrajan projekt u kojem još mnogo moram naučiti da bih ga priveo kraju. Inače, naši će kroatisti inozemnim lingvistima uvijek biti zanimljivi, jer se očekuje da oni barem o nekim aspektima hrvatskog jezika znaju više od drugih. Ostali naši lingvisti bit će im zanimljivi samo ako proizvode znanstveno vrijedne rezultate, inače nema nikakva razloga da se za njih zna, pa ni da postoje na našem Sveučilištu. Znanost i sveučilišna nastava globalizirali su se, poput svega drugoga: više se isplati, primjerice, nadarena studenta poslati na studij bantuskih jezika na londonski School of Oriental and African Studies, nego u nas osnovati katedru za bantuistiku samo zato jer humanistički ideal nalaže da i taj segment znanja treba biti zastupljen na sveučilištu.

Razmišljaš li o odlasku na koje inozemno sveučilište i jesi li imao do sada kakvih konkretnih ponuda? Gdje bi uopće volio otići — znam da si mi još na studiju govorio kako nema boljega mjesta od Trinity Collegea u Dublinu?

— Koliko god to bilo nepopularno reći, zadovoljan sam svojim mjestom u Zagrebu, iako sam svjestan teškoća s kojima se mnogi drugi mladi znanstvenici suočavaju. Konkretne ponude koje sam imao bile su za privremena i ne osobito dobro plaćena predavačka mjesta na inozemnim sveučilištima. Ne kažem da nikad ne bih otišao — sve ima svoju cijenu, ali moja je prilično visoka.

U knjizi Harfa sa sjevera napisao si opsežan uvod o irskoj književnosti te izabrao i preveo na hrvatski irske pjesme i kratke priče. Otkuda tolika zaljubljenost u irski jezik i kulturu, u keltsku civilizaciju?

— Moja fascinacija Irskom nije ništa veća ni manja od simpatije koju mnogi ljudi osjećaju prema Irskoj i Ircima, kad navijaju za njihovu reprezentaciju na svjetskim prvenstvima, ili uživaju u Guinnessu i Dublinersima. Ni ja ne razumijem zašto je cijeli svijet počeo slaviti Svetog Patricka, a ne, recimo, Svetog Jurja, zaštitnika Engleske, ili makedonski Ilinden. Međutim, budući da sam lingvist, moj je interes za Irsku povezan s poslom — staroirski sam naučio jer je to jezik važan za indoeuropeistiku, a staroirska je srednjovjekovna književnost koju sam prevodio zanimljiva po sebi, premda nema veze sa suvremenom irskom stvarnošću.

Slično bih te mogao pitati i za tvoju knjigu posvećenu Hetitima... Zašto, dakle, Hetiti, a ne neki drugi prastari narod? U čemu je specifikum i važnost Hetita?

— O hetitskoj kulturi i književnosti napisao sam knjigu jer mi se za studijske godine koju sam proveo u Americi pružila prilika da intenzivno izučavam hetitski jezik. Hetitski je osobito važan za indoeuropeistiku, jer je najraniji zabilježeni indoeuropski jezik, a ima i bogatu književnost. Odlučio sam dakle spojiti neugodno (studij toga jezika) s beskorisnim (pisanje knjige o tako egzotičnoj temi) i napisao knjigu o Hetitima, koju je ipak, kako čujem, dosta ljudi pročitalo.

Kako je koncipiran studij opće lingvistike na zagrebačkom Filozofskom fakultetu? Čini se da je odvajanje opće lingvistike od orijentalnih studija bio dobar potez.

— Stari Odsjek za opću lingvistiku i orijentalne studije nije mogao dobro funkcionirati, jer je obuhvaćao odveć raznorodne studije (lingvistiku, hungarologiju, indologiju i turkologiju). Premda je bilo otpora, podjela je bila nužna, i ja sam prilično zadovoljan kako sada funkcioniramo kao Odsjek za lingvistiku. Program studija dosta je zahtjevan, jer pokriva vrlo raznorodne discipline, od računalne lingvistike i sociolingvistike do indoeuropeistike i tečajeva starih indoeuropskih jezika. Studenti su trenutno preopterećeni, a to onda vodi snižavanju kriterija na ispitima, no i tu će se stvari promijeniti s reformom sveučilišnih studija u nas i s uvođenjem europskog sustava bodova (ECTS), kad većina kolegija na studiju postane izborna. Htio bih da se ta reforma što brže provede.

Koji je najveći problem s kojim se suočava Odsjek za opću lingvistiku — čini mi se da je neko vrijeme problem bio upravo nedostatak predavača... A tu je i veliki broj studenata koje upisujete svake godine, čak trideset potencijalnih općih lingvista.

— Upisne kvote ne muče samo nas, nego i mnoge druge studije, i po mojem su mišljenju ostatak socijalističkog i birokratskog mentaliteta: država misli da zna koliko je stručnjaka društvu potrebno iz nekog područja svake godine, te zato propisuje koliko se studenata mora upisati na neki studij. Sveučilište bi, a ne Ministarstvo, trebalo postaviti gornji limit na broj studenata koji se mogu upisati na neki studij, da bi nastava mogla biti u skladu s pedagoškim standardima, a sve drugo trebalo bi prepustiti odsjecima i fakultetima. To bi bilo i više u skladu s autonomijom Sveučilišta: jedne godine može biti i tridesetak zainteresiranih i nadarenih potencijalnih studenata lingvistike, a druge godine ne mora ih biti više od pet ili šest. Nema nikakva smisla da netko upisuje studij koji ga ne zanima samo zato da bi ipak nešto studirao.

U čemu se hrvatski lingvist može, a u čemu se ne može uspoređivati s lingvistima koji su studirali na europskim ili američkim sveučilištima? Je li novac i tu presudan, čini mi se da tvoj primjer svjedoči kako ne mora uvijek biti tako!?

— Novac u lingvistici ne igra toliku ulogu kao, primjerice, u fizici; lingvistima ne trebaju ciklotroni i složeni laboratoriji, no, naravno, bio bi dobro da novca ima više, osobito kako bi naši lingvisti mogli češće sudjelovati na međunarodnim skupovima, i kako se osim znanošću ne bi morali baviti usputnim poslovima da si povise standard. Čini mi se da su na dodiplomskoj razini naši filološki studiji usporedivi i podjednako kvalitetni kao i američki i europski, no u postdiplomskim studijima jako zaostajemo. To će se moći promijeniti tek u široj reformi sveučilišnoga sustava, kad postdiplomska nastava bude organizirana kao prirodan nastavak dodiplomske, a ne kao niz povremeno organiziranih predavanja i tečajeva.

Ne mogu, a da te ne pitam i o omiljenoj temi hrvatskih jezikoslovaca — pravopisu. Možeš li mi jednostavno odgovoriti kako naučiti djecu u osnovnoj i srednjoj školi da pravilno pišu? Tko je u svemu tome najodgovorniji — lingvistička struka, obrazovni sustav ili možda najprije politika?

— Mogu samo reći da bih bio sretan da to nije omiljena tema hrvatskih jezikoslovaca; moja svakako nije, jer u pravopisu sam šlampav, i ne razumijem važnost mnogih pravopisnih pitanja. Ne vidim zašto ne dopustiti obje mogućnosti u dvojbenim slučajevima, npr. pisanje strelica i strjelica, a praksa će za nekoliko desetljeća pokazati što se više udomaćilo. Daleko je važnije djecu naučiti da se suvislo izražavaju, nego ih mučiti pravopisnim pedanterijama.

Mlad si i uspješan stručnjak. Jesi li ikada osjetio u iskusnijih (da ne kažem starijih) kolega zavist ili težnju da pokažu kako mlađi kolega, i pored velikog talenta i pokazanih rezultata, još dosta toga mora naučiti da bi im bio ravnopravan? Mogu ti reći da u mojoj struci (proučavanje hrvatske književnosti) toga itekako ima...

— Ja uglavnom radim i surađujem s mlađim ljudima, pa nema mnogo prilike da mi stariji dociraju. To naravno ne znači da još ne mogu mnogo toga naučiti. Naprotiv.

Što radiš kad se ne baviš lingvistikom — koje knjige čitaš, ideš li u kino, kazalište, na koncerte...? Podsjećam te da su se i Hrvatska i Irska plasirale na Svjetsko nogometno prvenstvo!

— Idem u kino svaki tjedan; sjećam se da sam prošle godine bio jednom u kazalištu, bilo je to zanimljivo iskustvo, ali ne sjećam se što sam gledao. Kazališni mi je program prilično nezanimljiv. Na koncerte ne idem često, jer u Zagrebu nema mnogo atraktivnih gostovanja, ali rado poslušam Shamrock Rovers i Jasnu Bilušić. Kad toliko vremena zbog posla provodiš uz knjige, onda slobodno vrijeme više voliš provoditi na otvorenom; zato mi je glavni hobi jahanje, a vozim i bicikl kad god to vrijeme dopušta. Nogomet baš ne pratim, ali ako Hrvatska bude igrala s Irskom, ja ću, naravno, navijati za Hrvatsku.

Na kraju bih te zamolio da nam poredbeno-historijskom metodom rekonstruiraš oblik riječi vijenac u indoeuropskom prajeziku!

— Naša riječ vijenac srodna je litavskom vainikas i latvijskom vainags; ako se treba osloniti samo na to, možeš rekonstruirati indoeuropski *woynokos. Međutim, u drugim indoeuropskim jezicima ne pojavljuju se srodne, pa ni slične riječi (npr. grčki stéphanos ili latinski corona«).

Razgovarao Ivica Matičević