Knjige i ostali mediji su kao kruh i maslac

Knjige i ostali mediji su kao kruh i maslac

Pop-kritičar i kolumnist Ante Perković objavio je dvije knjige, dnevnik zatočenika Interneta 365 i izbor iz kolumni Slijepi putnik

Ovih dana izišle su ti čak dvije knjige; 365 izbor iz dnevnika koji si tijekom godine dana vodio na Internetu, na sajtu Monitora, i Slijepi putnik, izbor iz kolumni objavljivanih u »Homo volansu« i »Nomadu«. Obje su prožete medijskom i pop- kulturom. Molim te, napiši za čitatelje »Vijenca« popis deset knjiga iz svih područja koje bi, po tebi, svaki Hrvat trebao pročitati.

— Nemam neku generalnu ideju o tome što bi od životne lektire svatko trebao sažvakati. Sama ideja čini mi se prilično nesretnom i anakronom, jer propisuje neka opća mjesta koja potom od Đ ure čine superiornog intelektualca, a od Željka primitivnu seljačinu. Glavni junak trivijalnog romana Hi-Fidelity je, recimo, doživio prosvjetljenje u trideset i petoj, kad je proveo ugodnu večer u društvu ljudi čija kolekcija ploča uključuje Tinu Turner i Phila Collinsa. Hrvatsku, nažalost, u prezentu ne određuje kultura, nego njezina agresivna suprotnost i zato mi se čini da kreiranje takvih popisa samo produbljuje rascjep između blazirane intelektualne elite koja nelijepu stvarnost promatra s neskrivenim gnušanjem i priprostog, vječno pasivnog puka.

S druge strane, ne mogu kompetentno govoriti o područjima izvan mojih primarnih interesa. Jedina medicinska knjiga koju sam u životu (na preskoke) pročitao je Liječnik u kući, u znanosti i tehnici također sam tragično površan. Može me izvući jedino to što zaista volim knjige, a knjižare i knjižnice omiljena su mi mjesta. Volim i čitati, trudim se biti znatiželjan u toj ljubavi. E, a osnovni je problem što se velik postotak Hrvata više boji knjige nego pištolja, a čitanje shvaćaju samo kao zgodan alat za snalaženje u pismenom svijetu. U svakom slučaju, nikome ne preporučujem bilo kakvo štivo iz ovdašnje političke literature. To nas je i dovelo do ovog nezahvalnog mjesta.

Koliki je zapravo udio tiskanih medija u antropološko intelektualnoj opremi suvremenog čovjeka, odnosno bez čega (film, glazba...) je prethodni popis apsolutno nedovoljan?

— O tome bismo mogli pričati danima. Imali smo sreću da nam odrastanje određuju takve stvari, da se po njima prepoznajemo. Jednako kao što smo jeli kruh s maslacom, na knjige su se naslanjali filmovi i ploče — te nasušne kulturne namirnice nije moguće odvojiti, iako sasvim dobro funkcioniraju zasebno. Nisam stigao napraviti popis omiljenih, neizbježnih albuma i filmova, ljepše mi je trošiti vrijeme upoznajući nove.

365 zapravo nije dnevnik jer ne odgovara na temeljno dnevničko pitanjem gdje sam bio i što sam radio, kao što ni kolumne Slijepog putnika nisu žanrovski odredive. Zašto? Kakav je odnos žanrova i života, jer svi tvoji tekstovi dosta su osobni?

— Moja su žanrovska vrludanja toliko spontana da me drugi trebaju upozoravati na njih. Najčešći poriv koji me, uz sveprisutni deadline, tjera na pisanje jest želja da ispričam priču. A onda ona, ako je zaista dobra, sama probija ceste, ne obazirući se odveć na znakove. I život je transžanrovska priča; iako bismo ga koji put željeli usidriti na neko točno određeno, mirno mjestašce. Možda je formom najsličniji vodvilju, ili nekoj od postmodernizmu omiljenih mješavina ovoga i onoga. Nisam siguran trebamo li biti zadovoljni što se život i umjetnost tako očigledno približavaju...

Kao pop-kritičara moram te pitati koliko je moguća egzaktnost u tvom poslu?

— Pop-kritika nema nikakvih egzaktnih mjerila. Mi nismo tu da mjerimo, bavimo se posve apstraktnim stvarima. Razlika između mene i običnog obožavatelja jedino je u načinu slušanja glazbe — on sluša ono što voli, a ja više-manje sve što se pojavi u širokom potezu današnje produkcije. Ta bi mi upućenost, uz dobre temelje (zato svi moramo napamet znati svoje Beatlese i Stonese), trebala omogućiti dublji uvid u nečije stvaralaštvo. Krive procjene moguće su i česte, jer sve vrijeme žongliramo na vrlo skliskom teritoriju osobnog ukusa. Meni Leonard Cohen ili Tom Waits jako teško mogu napraviti lošu ploču, isto dopuštam i vašem omiljenom izvođaču. Jedina je razlika što moje mišljenje, pod slabom krinkom objektivnosti, izlazi u novinama, a vaše ostaje doma.

365 jedinstven je eksperiment. Koliko je bilo naporno svakodnevno ispisivati kolumnu, čega si se najviše bojao, koji su te prigovori čitatelja najviše pogađali, je li se tijekom te godine stvorila navika svakodnevnog pisanja?

— Bilo je napornije no što sam očekivao. U početku si ležeran, računaš da kartica dnevno ne može biti toliki problem. Ali, ima dana kad se čini da ne možeš ispuniti karticu ni nesuvislim lupetanjem po tipkovnici. Tu onda pomaže stečena navika, osjećaj odgovornosti, a i najveći strah — od odustajanja. Reakcije čitatelja bile su apsolutno najveća pomoć na putu, bez obzira na predznak. Dokazivale bi mi, svakoga dana iznova, da me čitaju, da postoje ljudi koji svaki dan dolaze na tu stranicu u potrazi za nečim zanimljivim, da ih nipošto ne smijem iznevjeriti. Nikad prije nisam bio toliko svjestan svojih čitatelja, to je dragocjeno iskustvo.

Imam dojam da su tvoji eksperimenti zapravo pripreme za ozbiljno literarno bavljenje. Jesam li u krivu ili imaš takvih ambicija?

— Da, prošle godine stvarno sam nabio kondiciju. Istina je da na tim rubnim prostorima između literature i novinarstva skupljam iskustvo za neke ambicioznije forme. Mislim da s ove dvije knjige kolumni zatvaram to poglavlje, barem na neko vrijeme. Trenutno mi je najveći problem gdje pronaći nekoliko praznih mjeseci potrebnih za ozbiljan rad na, vrlo vjerojatno, prvom romanu. Nema smisla ništa najavljivati, jer uopće ne vidim vrijeme kada ću moći svoje dnevne aktivnosti, katkad zamorne, ali korisne jer plaćaju račune, staviti na stand-by ne bih li udovoljio umjetničkim porivima.

Razgovarao Kruno Lokotar