Kazalište zvano žudnja

Kazalište zvano žudnja

Samo dva tjedna prije odlaska u mirovinu, nakon četrdeset godina vjernosti nacionalnoj kazališnoj kući umro je Petar Šarčević, istaknuti kazališni i televizijski redatelj, pedagog te zasigurno jedan od ponajboljih direktora Drame HNK.

Od 1960, kada je kao netom završeni diplomant Kazališne akademije angažiran kao redatelj, pa do 1998. kada potpisuje svoju posljednju dramsku režiju u HNK (G. Senečić, Neobičan čovjek), režirao je na velikoj sceni našeg kazališta — te na onim komornim koje su povremeno rješavale gorući problem triju kazališta na jednoj pozornici — šezdesetak dramskih i devet opernih predstava. Nama mlađima govorio je uz njemu svojstven humor da ga u tome nažalost ne može ugroziti čitava mlađa generacija redatelja, kojoj se posao uglavnom svodi na dugogodišnje čekanje u repu za režiju u HNK.

Uz intenzivni redateljski rad — najviše su ga privlačile američke drame šezdesetih te hrvatska moderna i suvremena drama — u svom je matičnom kazalištu bio i direktorom Drame u tri mandata, najdulje u povijesti te kuće nakon Josipa Bacha: dva od 1970. do 1978, a treći od 1986. do 1989, kada nakon spektakularnog štrajka glumaca biva prisiljen odstupiti samo nekoliko mjeseci prije isteka mandata. Poznat po brizi za pomlađivanje ansambla, radu s najvećim hrvatskim redateljima i beskompromisnoj hrabrosti da se otvoreno suoči s permanentnim organizacijskim i umjetničkim problemima koji oduvijek tište ovo kazalište. U pravu je akademik Nikola Batušić kada piše da je »Petar Šarčević ostavio jasan i neizbrisiv trag na čitavom nacionalnom teatarskom prostoru ne samo u zamračenom gledalištu već i u kazališnom ravnateljstvu.«

Jer, kao pasioniranog kazalištarca, privlačila su ga osim zagrebačkih i zamračena gledališta brojnih drugih kazališnih sredina Hrvatske i bivše države: njegove rodne Subotice (gdje je režirao dvadesetak predstava u hrvatskoj i mađarskoj drami), Virovitice, Rijeke, Sarajeva, Mostara, Varaždina..., a iznad svega Osijeka i tamošnjeg HNK. Slučajno ili ne, u osječkoj je kazališnoj kući, uz desetak opera i drama, potpisao i svoju posljednju režiju: Verdijev Krabuljni ples.

Bilo je to početkom ožujka prošle godine.

Kazališni je slučaj htio da smo u Osijeku boravili zajedno — radila sam gotovo istovremeno Hareovu Plavu sobu, pa smo sa svojim suradnicima slobodno vrijeme između proba provodili zajedno, planirali rijetke odlaske kući u Zagreb, a u hotelu na glavnom osječkom trgu (nazivao ga je fejdoovski hotelom slobodne kazališne razmjene) svako jutro za doručkom razmjenjivali novice iz kazališta, i bili svi iznova impresionirani njegovom erudicijom i enciklopedijskim znanjem o mnogobrojnim detaljima iz povijesti, književnosti i kazališta. Kad smo se tako jedno jutro po tko zna koji put dotaknuli HNK i Drame — upitala sam ga: »Pero, a što vam je bilo najteže u ta tri mandata u Drami?« Odgovorio je bez mnogo razmišljanja: »Komemoracije! Ako možeš, zaobiđi ih!« Smijali smo se poželjevši da se njegova želja obistini, a zatim evocirali uspomene na one kojima su komemoracije nažalost već održane: na Krunu, Enu, Toma, Ranka, Šovu...

Nisam tada mogla ni sanjati da će za osam mjeseci moja tužna zadaća biti organizacija posljednjeg oproštaja od Petra, koji me prošle godine i nagovorio da se javim na natječaj za ravnatelja Drame HNK-a. Zato mi je i dvostruko teško pisati mu in memoriam — bio je autoritet od kojega sam učila i nadam se dosta i naučila, ali i prijatelj u čijoj sam se obitelji mnogo puta osjećala kao usvojeni član.

To jutro, 13. prosinca, kada mi je njegova kći Ana rekla tužnu vijest, zastala sam u nevjerici, a na pamet mi je pao apsurdan detalj — Petar neće moći prisustvovati obilježavanju dvadesete godišnjice smrti Miroslava Krleže, pisca kojeg je obožavao i režirao mnogo puta: (Ledu i Galiciju u HNK, još dvaput Ledu u Beogradu i Osijeku, U agoniji i Vučjaka u Varaždinu, U logoru u Osijeku). Ne slučajno, njegovu sam odličnu Ledu iz 1972. s Nevom Rošić, Borisom Buzančićem, Elizom Gerner, Zlatkom Crnkovićem, Jovanom Ličinom, Lanom Golob, Marijom Paro, Jasnom Ančić i Zvonkom Strmcem odabrala za kraj podnevnoga spomena na Krležu 29. prosinca — a kad sam mu to javila, ljutio se bez uspjeha: »Zašto baš to, nemoj mene, ma kog to zanima itd. itd...« Ostalo je još jedino da ga nagovorim da 29. prosinca i sam nešto kaže o toj predstavi, ali nije se dao. Kazao je da radije odabire neposluh i neka ga kaznim ako moram pred sam odlazak u mirovinu.

Smijali smo se. Bilo je to u direkciji Drame 10. prosinca.

Dva dana poslije otišao je na posljednju vožnju tramvajem. Čovjek koji je život nazivao formalnošću, a kazalište žudnjom.

Snježana Banović