Kad Fritz Lang napuni dvoranu

Kad Fritz Lang napuni dvoranu

U veljači prikazujemo ciklus Fassbinderovih filmova, u ožujku filmove Romana Zanutckija i Marca Ferrerija te filmove Stillera i Sjoestrema.

Od travnja do lipnja prikazujemo programe iz hrvatske, francuske i britanske kinoteke. Iz programa britanskog filma izdvajam filmove Dereka Jarmana, rane filmove Davida Leana te filmove Kena Loacha, Petera Sellersa i Terencea Daviesa

S glavnom tajnicom Hrvatskog filmskog saveza — Verom Robić-Škarica, razgovarali smo o aktualnim pitanjima o filmu u Hrvatskoj, osobito onima vezanima uz status nekomercijalnog filma.

Možete li nam nešto više reći o djelovanju Filmskog centra, koji je nedavno počeo s prikazivanjem filmova utorkom u zagrebačkoj Kinoteci u Kordunskoj ulici?

— Filmski centar je još uvijek u osnutku, a moći će se reći da je osnovan u onom trenutku kad bude registriran kao gradska ustanova, kada dobije pravni status i kada bude imao zaposlene djelatnike, što je preduvjet da bi se nešto nazivalo Filmskim centrom, tj. ustanovom u kulturi. On još uvijek egzistira virtualno, ima posuđene termine preko Zagreb filma u Kordunskoj 1. Nažalost, u ovoj smo godini dobili svega jedan dan u tjednu. Krećemo s projekcijama 22. siječnja i završavamo te termine 18. lipnja. Još uvijek smo podstanari i još uvijek smo u osnivanju, ali po tome koliko je Gradski ured za kulturu zainteresiran, vjerujem da će se za dva mjeseca doći do prave adrese Filmskog centra. Za sada je još uvijek program u realizaciji Hrvatskog filmskog saveza, uz pomoć Kinoteke i svih koji su nam do sada bili partneri u prošloj godini.

Koji bi vam prostor najviše odgovarao?

— Ne radi se o prostoru koji bi nam najviše odgovarao, već o prostoru do kojeg će se moći doći. Ono što je sada otvoreno kao mogućnost u budućnosti jesu prostori Studentskog centra, ali ne u postojećoj dvorani koja ima prevelik broj mjesta i ne udovoljava programima kao što su programi Filmskog centra. Studentski centar bi mogao odgovarati ukoliko se priđe adaptaciji prostora SC-a, tj. dvorane, da se dobije nekoliko manjih dvorana, što je ideja starijeg datuma. Sami ljudi u odjelu kulture SC-a imali su takve prijedloge za preuređenje.

Druga mogućnost koja ostaje otvorena jest kino dvorana Kinoteke, gdje na nivou grada treba riješiti sudbinu te dvorane, a treća mogućnost jesu i kino-dvorane na području grada Zagreba. Bila bih presretna kada bi programi Filmskog centra završili u kino-dvorani kina Jadran. Mora se vidjeti u Gradu Zagrebu do kojih se prostora može doći najbrže i na najjeftiniji mogući način.

Što biste mogli izdvojiti iz programa Filmskog centra u narednom razdoblju?

— U veljači prikazujemo ciklus Fassbinderovih filmova, u ožujku filmove Romana Zanutckija i Marca Ferrerija te filmove Stillera i Sjoestrema. Od travnja do lipnja prikazujemo programe iz hrvatske, francuske i britanske kinoteke. Iz programa britanskog filma izdvajam filmove Dereka Jarmana, rane filmove Davida Leana te filmove Kena Loacha, Petera Sellersa i Terencea Daviesa. Za jesenji program smo u pregovorima s veleposlanstvom Švedske oko ciklusa Ingrid Bergman te filmova Sjoberga, Sjomana, Widerberga i Zetterlinga, a pregovaramo i s veleposlanstvom Japana.

Znate li sudbinu male dvorane Art kina koje je bilo u Savskoj?

— Art kino je svojevremeno počelo funkcionirati u okviru prostora bivše Kinoteke 16 koja se praktički stopila u Zagreb film. Ovog trenutka to je prostor koji je Zagreb film iznajmio Continentalu. To bi mogla biti jedna od dvorana Filmskog centra, međutim ona ima mali broj sjedala, niti pedesetak mjesta, i ona ne udovoljava programima Filmskog centra. Ako pogledate statistiku broja gledatelja programa u Kordunskoj 1, to su izuzetno lijepe brojke. Za pojedine programe, npr. Langove filmove, bila je sto posto popunjena dvorana. Jedna dvorana od tristo do tristopedeset mjesta apsolutno bi udovoljavala atraktivnijim programima, ali ne bi bilo loše imati nekoliko manjih programa za zatvorenije, hermetičnije programe koji imaju svoju užu, određenu publiku.

Do sada su postojali povjerenici za film, a sada smo dobili Vijeće za film. Što mislite o tim promjenama?

— Još uvijek se ne zna točna nadležnost i način rada Vijeća za film, bez obzira na to što su temelji zakonski regulirani. Mislim da članovi Vijeća, barem oni s kojima sam ja kontaktirala, još ne znaju prave nadležnosti Vijeća. Sada se otvara i pitanje dosadašnjih povjerenika. Natječaj za filmove je trajao do 31. prosinca i tog dana su povjerenici prihvatili određene projekte koje bi se po njihovom mišljenju trebalo dijelom financirati sredstvima ministarstva. Ne znam da li se ti projekti prenose na vijeće, da li ih vijeće automatizmom prihvaća ili će ti projekti biti vraćeni na ponovno odlučivanje. Nadam se da će poštovati odluke dosadašnjih povjerenika.

Na temelju dosadašnjih saznanja, smatrate li da je novi sistem bolji ili lošiji od dosadašnjeg?

— Dosada se znalo točno tko je povjerenik za dokumentarni, tko za cjelovečernji igrani film, tko za animirani, a tko za eksperimentalni. Birani su stručnjaci iz svakog područja i točno se znalo tko koje područje intenzivno prati i za njega je odgovoran. Ovdje se sada zna samo sastav vijeća, ali ne i po kojem principu će ono raditi. Hoće li svi sve raditi, što mislim da je nemoguće, ili će unutar vijeća pojedini članovi imati svoje resore, još nije jasno. Znali smo da stari sistem dobro funkcionira, a za novi je to još neizvjesno. Očekujemo prvi sastanak vijeća da vidimo što će odlučiti i kakav će njihov sistem rada biti u ovoj godini.

Međutim, postoji veliki problem vezan uz ritam dodjele sredstava s kojim se mi koji se dijelom financiramo iz sredstava ministarstva kulture već godinama susrećemo. Sredstva se odobravaju tokom travnja, a prvi ugovori na potpis idu u svibnju i eventualno prva sredstva po ugovorenim projektima idu krajem svibnja i početkom lipnja. Mi u našim djelatnostima gotovo do lipnja, u ljeto, ne znamo s kojim iznosom raspolažemo za djelatnost u toj godini. Ne znam hoće li Vijeće voditi računa o tome, ali bi bilo dobro da se vrati nekadašnji sistem financiranja, da se barem krene sa onim dvanaestinama koje se odnose na sredstva ugovorena u prethodnoj godini, pa se nakon odobravanja sredstava te stvari poravnavaju.

Kako ocjenjujete odnos države prema dokumentarnom, animiranom i eksperimentalnom filmu? Koji su najveći problemi s kojima se ti filmovi susreću?

— U zadnje dvije godine taj sustav je apsolutno profunkcionirao i odnos prema kratkom metru je daleko bolji nego prošlih godina, pogotovo sa pozicije alternativnog filma za kojeg smo mi kao Savez specijalno zainteresirani, jer to je korpus koji se na neki način najvećim dijelom situiran pri Hrvatskom filmskom savezu. Zahvaljući tome, realizirali smo niz vrlo uspješnih projekata, kao i neki drugi producenti.

Ključni problem s tim filmovima jest taj što se oni prikazuju samo na revijama, a u redovna kina se vrlo teško probijaju. Mislim da bi najbolje rješenje bilo da se prikazuju neposredo prije dugometražnih filmova u redovitom kinorepertoaru, kao nekad.

Kako ocjenjujete praćenje filma u medijima?

— Što se tiče televizije, mislim da bi ona trebala biti više prisutna kad je nekomercijalni film u pitanju. S jedne strane imate dokumentarni program HTV-a, koji je na neki način najviše otvoren prema mladim autorima, gdje oni mogu projekte realizirati i prikazati, ali onda se, na žalost, ti filmovi bacaju u noćne programe i mislim da ih javnost malo vidi. Što se tiče programa cjelovečernjih filmova, ne mogu reći da sam izuzetno zadovoljna, a s druge strane, što se tiče filmskih emisija koje se bave pitanjem filma, ne bi bilo loše da imamo još jednu seriozniju emisiju o filmu. Ovako dobivamo preglede u malim djelovima i nemamo nikakvu zaokruženu cjelinu. To je moj dojam kao konzumenta televizijskog programa, ali opet se ograđujem, jer nisam osoba koja pretjerano sjedi pred TV ekranima. Više sam osoba koja sjedi u kino-dvoranama.

Kako komentirate smjenu na čelu Zagreb filma i ono što je iznio novi direktor Demonja?

— Program koji je iznio novi direktor, koji je meni bio dostupan kroz tisak, zapravo je program u kojem on stavlja naglasak na produkciju Zagreb filma, prvenstveno na produkciju autorskog animiranog filma. Smatram da temeljni zadatak Zagreb filma zapravo i jest da se orijentira k produkciji animiranog filma, dijelom i ostalih formi, da se vrati na ono što je nekad Zagreb bio — pojam i kod nas i u svijetu. Iz razgovora koji smo nedavno vodili s njim, a i kroz ovo što izjavljuje, mislim da je pozitivna najavljena veća suradnja sa svim subjektima kinematografije. Smatram da je sve izneseno izrazito pozitivno kao ideja, kao program koji se namjerava realizirati, a kako će to na kraju izgledati, vidjet ćemo. Moram priznati da je moja suradnja proteklih godina sa Zagreb filmom, u onom segmentu u kojem je Hrvatski filmski savez surađivao, bila dobra. S te strane bivšem direktoru Draganu Švaci nemam što prigovoriti, a nije moje da se miješam u ostale programe same kuće.

U kojim je programima Hrvatski filmski savez, po vašem mišljenju, postigao najveće uspjehe?

— Osnovna djelatnost Filmskog saveza, područje na kojem mi djelujemo, jest kinematografija koja je na neki način na marginama, a to je neprofesijsko filmsko i videostvaralaštvo koje se proteže od osnovne škole prema fakultetima. Dvije osnovne kategorije u koje bi se ono moglo podjeliti jest stvaralaštvo djece i stvaralaštvo odraslih. To je nepresušni izvor i šteta je što ono nema svoje redovite kinodvorane i što se praktički prikazuje kroz revije, festivale i posebne projekcije, i time je dostupno samo manjem krugu gledatelja. Šteta što nije više prisutno u javnosti, jer bi se tako dobio dojam jedne izuzetne vrijednosti, izuzetnog bogatstva što se u okrilju ovih dviju kategorija nalazi.

Iz područja dječjeg stvaralaštva, danas imate svjetski poznatu školu animiranog filma iz Čakovca, koja negdje u svjetskim razmjerima gotovo da ima takav odjek kao i Zagreb film sa svojim programom animiranih filmova. Od njezina međunarodnog udruženja pa nadalje gotovo da u ovom području animacije nemate čovjeka koji se u svijetu bavi animiranim filmom a da ne zna za pojam škole animiranog filma iz Čakovca. Ponekad imam dojam da je to poznatije vani nego kod nas, naprosto iz razloga što smo mi skloni reći da je to amaterizam. Iznenađujuće je bilo, kad smo jedan program izbora prikazali u okviru projekcija Filmskog centra, da neki koji su tada zalutali u dvoranu i pogledali taj program nisu mogli vjerovati da tako nešto postoji. S druge strane, postoji škola stvaralaštva odraslih. Prvenstveno stavljam akcent na eksperimentalni, avangardni film, koji se danas nalazi u brojnim galerijama i art kinima po svijetu.

Razgovarala Marijana Lisjak