Iznimna vrijednost

Iznimna vrijednost

Edison Bell Penkala — Verdi u Zagrebačkoj operi, Hrvatski državni arhiv CD-A-1001

U godini kada je hrvatska produkcija nosača zvuka mogla i trebala dati obol proslavi Verdijeve godine (u fonoteci Hrvatskoga radija postoji odlična snimka izravnog prijenosa Aide iz HNK-a u Zagrebu iz 1971, koja bi se dobro našla na CD-u), a to nije učinila, Hrvatski državni arhiv pobrinuo se da se taj golemi propust kako-tako nadoknadi. Njegov CD promoviran je tek 9. siječnja, ali još u okviru stogodišnjice (Verdi je, naime, umro 27. siječnja). Zahvaljujući velikom entuzijazmu ljubitelja glazbe i njezinih starih tonskih zapisa te maru priređivača izdanja u pronalaženju istih i njihovu trudu uloženu u presnimavanje s izvornih gramofonskih ploča na brzini 78 o/min, sofisticiranom digitalnom obradom Vladimira Smiljanića dobili smo iznimno vrijedan CD s naslovom Verdi u Zagrebačkoj operi i nadnaslovom Edison Bell Penkala. Izdanje je priređeno u spomen hrvatskom izumitelju Slavoljubu Eduardu Penkali (1871-1922) u prigodi 75. obljetnice osnutka prve hrvatske tvornice gramofonskih ploča Edison Bell Penkala d. d. Na izdanju su sabrane snimke prvaka Zagrebačke opere i njihovih gostiju nastale 1927. i 1928. godine. Prati ih orkestar Opere tada Narodnog kazališta u Zagrebu pod ravnanjem Oskara Smodeka. CD je dragocjen dokument hrvatskoga života prvih desetljeća prošloga stoljeća, kada smo još bili čvrsto u Europi pa smo imali europske standarde vrijednosti. Opskrbljeno je dvjema knjižicama. Jedna pod naslovom Iz povijesti gramofona u Hrvatskoj s bogatim ilustracijama opisuje nastanak hrvatske gramofonske produkcije, pa tako između ostalog saznajemo da je do godine 1914. zagrebačke operne, operetne i dramske umjetnike snimalo petnaestak gramofonskih tvrtki, da je u katalogu samo jedne od njih bilo četiristo ploča, da su se prodavale u deset trgovina u tadašnjem Zagrebu sa pedeset tisuća stanovnika. Nakon zastoja uzrokovana Prvim svjetskim ratom počinje električno snimanje, i 1926. na temelju dogovora engleske tvrtke Edison Bell International i zagrebačke tvornice olovaka Penkala d. d. osniva se Edison Bell Penkala.

Druga je knjižica posvećena sadržaju CD-a, predstavlja Slavoljuba Penkalu i ukratko ponavlja sadržaj prethodne knjižice (koja je ipak samo dodatak tiskan u dvostruko manjem broju primjeraka), navodeći da je tvrtka EBP od 1927. do 1929. snimila jedanaest Verdijevih arija, od kojih su na CD-u deset pronađenih iz 1927. i 1928. Slijede opširne biografije umjetnika te opis nastanka CD-a. Autori odličnih tekstova su Veljko Lipovšćak, koji je izdanje i priredio, i Branko Polić.

I na kraju najvažnije: što nam u glazbenom smislu znači to izdanje? Upoznaje nas sa sedam zagrebačkih opernih prvaka i jednom njihovom gošćom — ruskom sopranisticom Ksenijom Rogovskom. Slušajući glasovne i pjevačko-tehničke domete, manje muzičke, ovih sedmero pjevača, čovjek se mora duboko zamisliti nad današnjim našim opernim trenutkom. Gdje su tenori poput Josipa Rijavca s baršunastom ljepotom glasa i mekom glatkom belkantističkom frazom, gdje su dramatska snaga i sjaj dramskog tenora Marija Šimenca, gdje cjelokupna osobnost dvaju vrhunskih baritona dramskoga Roberta Primožiča i više lirskog Drage Hržića prema kojima se i jedan solidan Rudolf Ertl doima blijedo. Gdje je savršeno tehničko umijeće virtuozne koloraturne tehnike Tinke Wesel-Polla, krasan ujednačen lirico-spinto sopran lijepih piana Zdenke Zike? Odgovor je jednostavan. Zdenka Zika bila je nekoliko godina članica bečke Državne opere, Primožič budimpeštanske, Rijavec berlinske Gradske opere i Njemačke opere u Pragu, a snimao je pod vodstvom Pietra Mascagnija, Hržić je snimao i za inozemne tvrtke i gostovao u Beču i Berlinu, Tinka Wesel-Polla gostovala je u bečkoj Državnoj operi. Šimenc, prvi tumač Gotovčeva Era, nije postigao veću inozemnu karijeru poglavito stoga što su ga zadovoljavali zagrebački uspjesi. Dirigent Oskar Smodek bio je bečki i leipziški đak. Golem glasovni potencijal, velika ljepota tona, suvereno pjevačko umijeće, velik interpretativni luk svih sudionika, a nekih i velika muzikalnost, svjedoče da su u Zagrebačkoj operi nekada djelovale autentične velike pjevačke ličnosti, o kojima danas možemo samo sanjati. Lijepo i tužno u isto vrijeme!

Marija Barbieri