Iznenadna živost na jezikoslovnoj sceni

Posljednjih tjedana zbila su se u kratkim vremenskim razmacima tri događaja koja su, kao cjelina, zaista rijetka u hrvatskome javnom intelektualnom životu. Kažem li da se radi o pojavi triju brojeva naših časopisa, nikoga to ne će impresionirati, časopisi se ionako neprestano pojavljuju, izlazili redovito (što je rijetko), ili u zaostatcima (što je gotovo redovito). Sama činjenica ne će postati zanimljivija ni ako kažem o kojim se časopisima radi: riječ je o reprezentativnome časopisu Matice hrvatske »Kolo« (god. XI, 2001, br. 1), o popularnome jezikoslovnom časopisu Hrvatskoga filološkog društva »Jezik« (god. XLVIII, 2001, br. 5) i o stručnom časopisu za fonetiku »Govor« (god. XVIII, 2001, br. 1). Jedino što će čitatelj ovoga teksta primijetiti jest da »Jezik« nije u zaostatku (godišnje i izlazi 5 brojeva), a druga dva časopisa jesu, i to punu godinu dana. Normalno je zapitati se što je tu uopće zanimljivo. A zanimljivo je to da se u ta tri broja naših časopisa pojavio u kratkom vremenskom razmaku niz važnih priloga o hrvatskome jeziku i pravopisu. I to ovako ili onako važnih priloga.

U »Kolu« su izašla dva zanimljiva članka: Alemko Gluhak, Opet o neću i ne ću, str. 51-84, i Ivan Lupić, Preskriptivna akcentologija i hrvatski standardni jezik, str. 85-134. U »Jeziku« se pojavilo osam članaka, sve o istoj temi. Osnovni je prilog Babićeva studija Hrvatski su pisci uvijek pisali likove tipa grješnik, pogrješka, strjelica, str. 162-172. U ostalih sedam priloga, znatno manjih (i tu su dva iz Babićeva pera) dokumentiraju se iz raznih izvora postavke iz uvodnoga napisa. I na koncu, i u »Govoru« su se pojavila opet dva članka: Ivo Škarić, Kakav pravopis (između fonetike i fonologie), str. 1-32, i Gordana Varošanec-Škarić, Poželjnost nekih kategorija izografnih naglasnih heterofona, str. 33-44. Moramo te priloge nekako razrediti. Radovi Babića, Gluhaka i Babićevih suradnika obrađuju aktualnu pravopisnu problematiku, Škarićev prilog, usprkos oznaci u naslovu, ne raspravlja pravopisnu (ortografsku) nego pravogovornu (ortoepsku) i fonetsku, ali prije svega grafijsku temu (izbor nekih slova). I konačno, Lupić i Varošanec-Škarić bave se hrvatskom naglasnom normom i naglasnom stvarnosti.

O svim bi tim temama trebalo temeljito raspravljati, i toga će zaista i biti u ovoj rubrici, no danas ćemo se zadovoljiti nekim općenitijim ocjenama i razmišljanjima.

Napisi o pravopisu (Gluhakov i prilozi u »Jeziku«), prije svega, konkretno dokumentiraju da neke postavke Babić-Finka-Moguševa Hrvatskog pravopisa nisu nikakve ni novotarije ni pretpotopnosti, a još manje da se radi o vraćanju na endehaški pravopis. Pisanje pogrješka, strjelica, ogrjev i slično i pisanje ne ću prevladavalo je u hrvatskoj pisanoj praksi i do uvođenja fonološkoga Hrvatskog pravopisa Ivana Broza 1892., prihvaćeno je i u tom Brozovu pravopisnom priručniku, a kad je Boranić od 1921. izdavao prepravljeni Brozov pravopis pod svojim imenom, ostavio je ne ću, a pisanje rje iza suglasnika postupno je napuštao u skladu sa srpskom ijekavskom normom (što pod pritiskom, što svojevoljno). Pisanje neću i re iza suglasnika bilo je u službenoj uporabi u Hrvatskoj samo u doba šestojanuarskih pravopisnih propisa 1929-1939. i u novosadsko doba 1960-1967 (odnosno 1960-1990), ali gdje vlast nije bila dovoljno prisutna, ili kada bi lektori malo prižmirili, tradicionalni su se oblici pojavljivali i u tim razdobljima. Uz to su potrebne dvije napomene. Prvo, ne treba se čuditi ako tko neću i re iza suglasnika doživljava kao recidive šestojanuarske diktature i novosadskog diktata. I drugo, morali bi se malo zastidjeti stručnjaci i kulturnjaci koji su znali tvrditi da su propisi Babić-Finka-Moguševa pravopisa ili novotarije ili oživljavanje nekih pretpotopnih jezičnih praksa. A da i ne govorimo o moralnosti ponavljanih insinuacija o vraćanju na endehaške korijenske zasade. U tim razmišljanjima o sramoti i stidu ne mislim, naravno, na novinare koji su sudjelovali u određenim hajkama — ne sjećam se da se kada koji žuti ili žućkasti, ili plaćenički novinar čega zastidio.

Škarićev prilog predlaže neke grafijsko-glasovne reforme i Škarić ih sam i provodi u tom svojem tekstu. To su uglavnom četiri prijedloga: 1) ukidanje u pismu razlike između č i ć kao i dž i đ, s time da se ostave samo č i đ, 2) ukidanje u pismu razlike između ije i je (to jest, ljep i ljepši umjesto lijep/ljepši), 3) izbacivanje j u nekim slučajevima iza i i ispred kakva vokala (kemia umjesto kemija) i 4) uvođenje znaka r s crticom ispod slova kao oznake za samoglasnički, slogotvorni r. Koliko mi je poznato, u javnosti su ti prijedlozi primani uglavnom negativno (ili su ignorirani). Slažem se s takvom reakcijom, ne prihvaćam ni Škarićevih prijedloga ni teoretske osnove na kojoj su izgrađeni, a o pojedinostima ću pisati kojom drugom prilikom, možda i u ovoj rubrici.

Treba konačno nešto reći i o dva akcentološka priloga iz »Kola« i »Govora«. S tekstom koji je napisala Gordana Varošanec-Škarić nije se moguće složiti ni općenito ni ulazeći u konkretnosti. Naglasna komponenta i norme i prakse hrvatskoga standardnog jezika najslabija je točka u suvremenoj kroatistici, ali shvaćanja Varošanec-Škarić prije bi još unazadila nego unaprijedila stvarnu situaciju. Ona predlaže da se kao normativni prihvate akcenti u razgovornome jeziku hrvatskih gradova, osobito velikih. No između hrvatskih gradskih razgovornih izgovora nikakva stvarnog jedinstva nema u konkretnostima — a ako je sve norma, onda norme više i nema.

Zanimljiviji je prilog Ivana Lupića, čini se, nove zvijezde u hrvatskoj filologiji. Taj prilog pokazuje vrlo solidno poznavanje faktografije i zamjernu općelingvističku spremu. Autor jasno razlikuje postojeće koncepcije o poželjnoj hrvatskoj naglasnoj normi: 1. prihvaćanje klasične Daničić-Maretićevske norme (danas ta koncepcija, čini se, više i nema ozbiljnih pristaša), 2. neodbacivanje tradicije, ali odlučna zamjena istočnonovoštokavskih osobina zapadnonovoštokavskima (tomu bih shvaćanju ja sâm bio najskloniji), 3. prihvaćanje perifernoga hrvatskog dijalektnog zapadnonovo-štokavskoga naglašivanja, isključivo ikavskoga, i 4. prihvaćanje za normu gradskoga razgovornog naglašivanja (što god to bilo). Lupić o svemu raspravlja prilično suvereno i s odličnim i temeljitim poznavanjem materije, možda i malo presamouvjereno, ali to je boljka mladih koju vrijeme liječi. Imao bih samo dvije zamjerke: autor je iznio slabe strane svih koncepcija, ali nije predložio kakva spasonosnog rješenja, i drugo, u tekstu ima primjesa onoga nerazumijevanja koje pokazuju angloamerički slavisti i slavenski anglisti kada govore o normativnoj problematici srednjoeuropskih jezika (to jest njemačkoga, slovenskoga, hrvatskoga, češkog, slovačkog, madžarskoga).