Istraživački duh

Istraživački duh

Riječki je Trafik već svojom prvom predstavom Hodač postigao zavidne uspjehe ne samo na hrvatskoj kazališnoj sceni nego i na mnogim festivalima diljem Europe. Istraživački je duh i sposobnost detaljno izbrušene scenske izvedbe potvrdio i predstavom Europa pleše, koja je posve lišena narativne i fabulativne strukture — formom predstavlja fizički teatar koji je spoj pokreta, plesa i mime, a fragmentarna je dramaturgija usredotočena na samu esenciju onoga o čemu progovara. Idejni je začetnik projekta dramaturginja Magdalena Lupi, koja idejnu okosnicu predstave pronalazi u životu i svjetonazoru austrijskoga književnika Ödöna von Horvátha, posebno se oslanjajući na neke elemente njegova romana Vječni malograđanin.

Dalje od romana

No, autorski se tim Lupi-Gattin-Valenta u konačnm proizvodu u potpunosti udaljuje od očiglednijih paralela s romanom, usredotočujući se isključivo na njegov odbljesak u današnjem vremenu i njima samima. U predstavi ima mnogo Horváthovih svjetonazorskih motiva — kritika malograđanštine, propitivanje odnosa pojedinca i mase, zbilje i iluzije, opčinjenost filmom, osjećanje bezdomovinstva, motiv vlastitog tijela kao jedinog doma, kao i njegovih tipičnih dramaturških elemenata — ponavljanja, nedogađanja, tišine. Sjajni izvođači — temperamentna Selma Banich, koja u predstavu unosi ludički duh i najviše plesa, Iva Nerina Gattin, koja se najočiglednije usredotočuje na upisanost sebe u vlastitoj tjelesnosti, uzimajući mjere svoga tijela, poslije i ironizirajući danas vrlo raširen kult tijela i njegovih idealnih mjera, i Žak Branko Valenta, čiji je mimski, komični nerv najočiglednije usredotočen na kritiku malograđanštine i njezinih krutih okvira — započinju plesati u ritmu glazbe, pa stanu, ogledavaju se, ne čine ništa, opet započinju gibanje... Pojedinačni se prizori izmjenjuju s onim zajedničkima, gdje svi izvode iste pokrete, prizori individualnoga traženja s onima u kojima prevladava istovjetnost, a razlika je poništena. Na vrlo suptilan način predstava progovara o mnogim stvarima, onim globalnoga karaktera (Hrvatska kao tranzicijska zemlja u odnosu na ujedinjenu Europu), kao i posve individualnoga (egzistencijalno traženje pojedinca unutar društvenih kodeksa kojima je omeđen). Dok ujedinjena Europa pleše (i dan-danas u tročetvrtinskom taktu valcera, odnosno malograđanskih ukalupljenosti nametnutih nad sviješću pojedinca — sjajan prizor objašnjenja kako se pleše valcer!), neki pojedinci ne mogu, a neki i ne žele uhvatiti takt.

Znakoviti detalji

Predstava odiše pokušajem da se u tom plesu na trenutak zastane i usmjeri pogled sebi, da se izmjere vlastite mjere i da se odbacivanjem nametnutih nam kodeksa dođe do Ničega, da bi se stvorilo Nešto novo. Zbog toga i jest toliko prozračna, sačinjena od krhka tkiva na granici pokreta tijelom i njegove negacije. Čini se kao da se na sceni uglavnom ništa ne zbiva, a zapravo treba samo znati usmjeriti pogled na pravi način da bismo uvidjeli koliko je Europa pleše prepuna znakovitih detalja za čije potpuno analitičko iščitavanje jednom odgledana predstava nije dovoljna. Lara Badurina potpisuje oblikovanje svjetla i scenografiju, koja predstavi daje dodatnu fonhorvatovsku (i filmsku) dimenziju — na stubištu pred pozornicom (na kojoj je smještena i publika) postavljena je mala starinska kamera, a ono što snima (ponekad publici nevidljivi izvođači ulaze u njezin vidokrug) vidljivo je na zidu u dnu pozornice i u interakciji je sa zbivanjima na sceni čiji su jedini element također stube. Na taj se način na vizualnom planu ostvaruje igra zbilje i iluzije, odnosno za von Horvtha karakteristično produljenje stvarnosti. Vrlo efektnu elektronsku glazbu skladao je Ivan Šarar.

Trafik je iznjedrio još jednu iznimnu predstavu, koja se istraživačkim duhom i osebujnom estetikom ističe u prilično sterilnom hrvatskom teatru.

Tajana Gašparović