Inozemni štanceraj

Inozemni štanceraj

Zar smo doista prvog Oscara za animirani film izvan Amerike dobili uzalud

»Daj, budi dobronamjeran... Ipak je to uspjeh naše kinematografije...« zamolio me je jedan prijatelj kad sam mu rekao kako se spremam pisati o seriji animiranih filmova proizašloj iz cjelovečernjeg filma Milana Blažekovića. Seriju je koproducirao, ne znam doduše, ali nagađam u kojoj mjeri Croatia film, a istoimena tvrtka taj je filmski proizvod, eto, ovih dana distribuirala na videokaseti u naše trgovine.

U isto vrijeme, u kinu Croatia filma tri epizode te serije prikazuju se djeci kao cjelovečernji program.

Zašto ne bih bio dobronamjeran? Simpatična tvrtka koja je privatizirana u vremenima kad se Croatia borila za vlastitu zastavu na East Riveru skrbi pažnjom dobra gospodara o respektabilnom filmskom fondu koji su dobili kao žuntu pri kupnji firme, među inim filmovima i Tko pjeva zlo ne misli, usput, naš najbolji film (svih vremena).

Jedna od najsjajnijih spisateljica unutar sveukupne hrvatske kulture Ivana Brlić-Mažuranić u trenutku božanskog nadahnuća napisala je knjigu zbog koje sam se toliko često puta tješio što sam Hrvat. Riječ je o Čudnovatim zgodama i nezgodama šegrta Hlapića. Bio bi potreban popriličan psihoanalitički napor da se racionalno definiraju ljepota i dobrota, blagost i jasnoća, toplina djetinjstva i nemir pustolovine, lijepa riječ i uznemirujući karakteri, predivni konteksti i svakodnevna, bogobojazna filozofija koje skrivaju stranice toga književnog dragulja. Na moje dječje srce ta knjiga polegla je poput poljupca anđeoske premosnice čuvajući me u noćima sumnji od rubnih nakana. Poslije sam saznao da nisam jedini koji je anesteziran na kardiološkom odjelu klinike Gita i Hlapić.

Blažekovićev uspjeh

Neko vrijeme bavio sam se i mišlju da ovaj neusporedivi romančić i sam ekraniziram, ali se nisam usudio zamisliti postvarenje vlastitih legendi.

Onda je prije nekoliko godina moj kolega Milan Blažeković, u svom gotovo samoubojstvenom pohodu na cjelovečernji animirani film, svojoj filmografiji odlučio dodati još jedan naslov. Radeći u udarničkim uvjetima, režirajući, kumeći i moleći, crtajući i bojajući, završio je crtanofilmskog Šegrta Hlapića. Bio sam skeptičan i preplašen od njegove ideje da svi likovi u tome filmu budu miševi, no to je već u vrijeme kad sam okoštao iskustvom bio pripravan bez traume primiti svako životno iznenađenje.

Šegrt Hlapićsvakako je najbolji Blažekovićev cjelovečernji crtić. Ne samo što je uvjerljivo likovno uspio personificirati junake u stilizirane crtanofilmske figure, nego je to film odlične i žestoke režije, dosljedne dramaturgije, zavidne postprodukcije i, za razliku od njegova prethodna dva filma, jasne podjele na dobre i loše momke, što je klincima u kinu gotovo i najvažnije.

Film je Ministarstvo kulture pripomoglo s nešto više od devetsto tisuća maraka nepovratnoga novca. Producent je bio Croatia film.

Ne bih se htio hvaliti svojim znanjem crtanofilmske tehnologije, ali vjerujte mi koliko možete: film je po mojoj procjeni stajao oko dva milijuna maraka. Vlasnici Croatia filma tvrdili su da je koštao devet! Po svoj prilici da bi omalovažili novac koji im je darovalo hrvatsko Ministarstvo kulture. Naime, ubrzo sam u rukama imao jednu video kasetu s tim prvorazrednim izdankom naše kulture, na kojoj ni jednom riječju nije pisalo da se radi o hrvatskom proizvodu, a kamoli da bi netko spomenuo Ivanu Brlić-Mažuranić ili Milana Blažekovića. Film je prodan njemačkom distributeru, koji ga je prilagodio svome ukusu i lišio egzotike izvornog autorstva.

Potomci ljudi iz Zagrebačke škole animiranih filmova mogli su očekivati ono što je slijedilo. Negdje u Španjolskoj, Kini i tko zna gdje još proizvedena je čitava serija (tridesetak polusatnih filmova) pod naslovom Hlapićeve nove zgode. Svaka čast vještu i poduzetnu producentu, ali kad vidite rezultat te animaglobalizacije, posve će vam biti jasno da ovo pišem tek iz pijeteta prema velikoj spisateljici, mome prijatelju Blažekoviću i onih devetsto tisuća maraka.

Nekakav Javier Huerga režirao je ovu seriju. Odgledao sam dvije epizode, Bundašev rođendan i Tajno selo. Serija se ne razlikuje od stotine sličnih televizijskih ljiga koje štancaju vrijedni dalekoistočni crtači radeći za šaku riže. Ono što me muči, i umrijet ću a neću saznati odgovor, jest ovo: zar smo doista prvog Oscara za jedan animirani film izvan Amerike dobili uzalud, zar je fikcija činjenica da je između osamdeset najboljih animiranih filmova u povijesti animacije čak osam iz Zagreba, da se u Vlaškoj ulici filmu učio Martin Scorsese (pitajte Borda ako ne vjerujete meni), da su se ovamo dolazili pokloniti Preston Blair i Frank Thomas? Zar smo doista bolesni, lijeni i glupi da u toj hiperprodukciji mi nismo mogli napraviti barem jedan scenarijić, poneku pozadinu, layout ili koju minuticu animacije, ako smo već nedostojni nešto režirati?

Sve je to za djecu i neka idu to gledati, neće im naškoditi ništa više od ostalih audiovizualnih ubijanja vremena što im se nude.

Ali, što mi osim osmijeha preostaje kad čujem o nekakvu uspjehu naše kinematografije? Naša kinematografija ima veze s ovim serijalom koliko i ja s filmom Atlantida: nisam ga ni režirao, ni animirao, ali jednako kao ni oni pojma nemam gdje se taj potopljeni kontinent nalazi.

Joško Marušić