Duhovni avanturizam

Duhovni avanturizam

Sreli smo se prvi put, dragi profesore, prije četvrt stoljeća na pola puta između Vašeg i mog zavičaja, u Zadru, stjecištu i zemljopisnih i duhovnih koordinata hrvatskoga krajnjeg sjevera i juga. Najvažnije čemu ste me poučili jest da smo svi mi čijoj je korablji Hrvatska matična luka, bez obzira na razlike, barem u jednom posve jednaki — svi smo mi Dubrovčani. Stoga je naš ponovni susret, ovaj put u povodu dugovjeka Mavra Vetranovića, bio posve logičan. Četrdesetak godina nakon Vaše disertacije, pisao sam na istu temu svoju i napisano branio pred komisijom kojom ste Vi predsjedali. Vrijeme stvara razlike i bilo je sasma logično da na iste stvari gledamo različitim očima. Moja pozicija bila je lagodnija i s činjenice da se o Vetranoviću u međuvremenu govorilo i obilno i raznoliko i kompetentno. Vi ste na tom području bili uistinu začinjavac. Poput samoga Vetranovića, učili ste na vlastitim bespućima.

Način kako ste razgovarali sa mnom bio je topao i tolerantan, a razlike u mišljenju civilizirano uvažavale iznad svega pravo na razliku tako da bi neupućen svjedok teško primijetio da su naša polazišta i stavovi gotovo u svemu različiti. I u tome ste, dragi profesore, mada sin pitomih brega zagorskih, bili Dubrovčanin. Tolerancija je bila riječ koju nikada niste naglašavali. Ona se podrazumijevala. Pritom sam možda i nedovoljno naglasio koliko je pionirski bio Vaš prvijenac o Vetranoviću (objelodanjem u Radovima Akademijina instituta u Zadru za 1959/1960. godinu) kojim ste donedavnu narikaču stare knjige hrvatske pretvorili u osobu duboko ispunjenu nemirima i lomovima svoga povijesnog trenutka. Osjećajući kako je konkretna, povijesna osobnost auktorova za nas zauvijek prekrivena onim četirima kamenim pločama u crkvici Svetog Jakova, Vi ste, ne upozorivši doduše i metadiskuzivno na taj svoj postupak, pisali o Vetranoviću kao implicitnom i pragmatičnom auktoru, osvjetljujući životopisne realije u mjeri tek najnužnijoj ne samo razumijevanju nego i današnjoj percepciji djela.

Ono što me osim tolerantnosti kod Vas oduvijek oduševljavalo jest i svojevrstan duhovni avanturizam izražen u spremnosti da struci pristupite uvijek na novi način. Profesionalnoj prilagodljivosti temeljem je bio nepopustljivo konstantan odnos prema životu gdje je na uvijek prvom mjestu bio uporan i samozatajan rad. Ni što se idejnih konstanti tiče niste bili ništa manje postojani. Bili ste hrvatski ljevičar, potom hrvatski partizan i do kraja ostali dosljedni sebi samome, nikada pritom ničim ne naplativši svoju ideološku pripadnost. Niste, s druge strane, ni u novije vrijeme odstupili od ideja zbog kojih ste prekinuli 1939. započeti studij. Jednostavno niste bili čovjek koji bi imao figu u džepu. I kada ste nakon II. svjetskoga rata diplomirali, od svega što ste mogli izabrati, a nije da niste imali i zamamnijih izbora, Vi ste 1951. otišli na skromno mjesto najprije asistenta na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Obranivši 1956. doktorat književnih znanosti, stupili ste na dužnost docenta na novosnovanom Filozofskom fakultetu u Zadru. Vaša karijera dio je povijesti jedne institucije koja je viđala i bolje dane od ovih s kojima je, nadajmo se prolazno, suočena danas. Generacijama zadarskih studenata, sve do umirovljenja, a i poslije, s ljubavlju ste nastojali približiti ne uvijek jednostavne stare tekstove.

Bibliografija koju ste stvarali od pedesetih godina neizostavno je poglavlje u proučavanju starije naše književnosti. Monografija Komički teatar Marina Držića (1968) nastala je nakon brojnih Vaših studija objelodanjenih o Držiću u periodici. Njima ste sustavno prokazali utemeljenost teza Artura Cronie i srodnih talijanskih stručnjaka, na predrasudama, a ne na poštenoj znanstvenoj raščlambi. Ono što se u disertaciji o Vetranoviću moglo tek naslutiti, knjiga o Držiću posve je eksplicirala. Za književnu znanost postoji samo pisac čija građanska biografija nije predmet književne povijesti, kao što je građanin koji piše predmet zanimanja sasvim drugog strukovnjačkog profila. Takav pristup književnome tekstu razvidan je i u studiji o hrvatskoj književnosti 17. stoljeća u 3. knjizi Povijesti hrvatske književnosti 1974. godine koja, objedinivši napore trojice auktora, možda i nije ispunila svoju zadaću. Vaša naredna knjiga Po stazi netlačeni (1977) opisujući prije svega čakavske pjesnike hrvatske renesanse, prvenstveno Hektorovića i Lucića, ispisala je, uz studiju o Brni Krnarutiću, zapravo i dvije male monografije, rascjepkane na nekoliko eseja, o Petru Zoraniću i Jurju Barakoviću. Studije o Barakoviću, piscu za kojim se još uvijek vukla sjena Kombolove negativne prosudbe, značajno su prevrednovale opus zadarskoga manirističkoga pjesnika.

U nizu Pet stoljeća hrvatske književnosti, gdje su neki predgovori stručno promašeni, a neki i ispod razine elementarne pismenosti, vaši tekstovi o Zoraniću i Barakoviću (knj. 8), Ivanu Buniću Vučiću (knj. 14) i Ignjatu Đurđeviću (knj. 18) odaju ne samo vrsnog znalca književne povijesti, strasna publicista, nego i rasna pisca. Priredili ste još i Filipa Grabovca za splitski Književni krug (1986) te zajedno s Josipom Vončinom za ediciju Stari pisci hrvatski Zoranićeve Planine (1988). Kao akademik bili ste i iznimno agilnim i dragocjenim urednikom Građe za povijest književnosti hrvatske, shvaćajući svoje članstvo u najvišoj nacionalnoj umjetničkoj i znanstvenoj ustanovi nastavkom plodna stvaranja.

Dugogodišnje bavljenje zadarskim književnim krugom zaokružili ste studijom Povijesni pregled književnosti Zadra pod mletačkom upravom 1409-1797. u trećoj knjizi o zadarskoj prošlosti 1987. godine, posvetivši se i svim onim izvanknjiževnim, društvenim i kulturnopovijesnim detaljima, te recepcijski relevantnim podatcima koji su utjecali na književni profil ovoga našeg iznimno važnog, a još nedovoljno izučena grada. Obuzetost baštinom neprekidno Vas je dovodila do kontakta s predhodnim izučavanjima kojima su posvećene prve tri od 21 studije u Vašoj knjizi Iz naše književne prošlosti (1990). U ovoj je zbirci osobito dragocjen komparatistički pristup književnome tekstu kao prvoj i ishodišnoj vrijednosti, ali i mjestu u kom se ogleda ne samo implicitna osobnost stvaratelja nego i duh doba i trag procesa dugotrajnijih od pojedina pisca i njegova vremena.

Skupivši jedanaest već tiskanih ogleda i dodavši im 8 dotada neobjelodanjenih, objavljujete 1988. knjigu Iz stare književnosti hrvatske nizom uvida obuhvativši gotovo cjelokupno razdoblje hrvatske dopreporodne književnosti. Iznimno je širok raspon ovdje obrađenih tema i imena, a kao konstantu najrazvidnije uočavamo uspostavu integracijskih paradigmi po kojima je pripadnost nacionalnoj književnosti čitljiva ujedno i participacijom u srodnim tematskim krugovima. Spomenimo tu prvi nakon Franičevića ozbiljan prikaz hrvatske epistolografije, te studiju o Držiću, koja osim životopisnih otkrića, nudi iznimno modernu koncepciju dramskoga vremena i prostora. Modernost se ne ogleda samo u shvaćanju dramskoga prostora i vremena kao »struktura«. Vaš je pristup aktualan i u promatranju teksta u njegovu strukturalnom suodnosu s recepcijom. Time, naravno, ni izbliza nismo iscrpili sve vrijednosti ove knjige.

I na kraju, dragi profesore, dugujem Vam jednu ispriku. Nikada, naime, niste voljeli slušati pohvale na svoj račun. Vaša će djela, doduše, najbolje govoriti o Vama. Na nama je ne prešutjeti ono što Vam dugujemo. Od obilja stvari za koje sam Vam, dragi profesore, zahvalan, samo se jednu usuđujem zamjeriti. A ipak, Vi kao istinski gospodin ni za nju niste izravno odgovorni. I nehotice mi namrijeste tešku dužnost, obvezu koju bih najradije zaobišao. I to ne zbog Vas. Jer, Vama bi čovjek sve uradio, upravo zato jer nikada ni od koga niste ništa tražili. Jedino što nevoljko radim jesu ove riječi kojima se, zapravo revoltiran bešćutnim imperativom sudbine, moram od Vas zauvijek oprostiti.

Antun Pavešković