Detekcijski slalom

Detekcijski slalom

John Dickson Carr, Tajna zelene kapsule, prev. Nataša Šumnjak, V. D. T., Zagreb, 2001.

Četiri desetljeća tokom kojih je John Dickson Carr pisao i objavljivao krimiće obično se nazivaju zlatnim dobom tog žanra, stoga ne čudi i nevjerojatno opsežnna produkcija nastala od tridesetih do sedamdesetih godina proteklog stoljeća. U tom je razdoblju Carr napisao velik broj krimi-romana te priskrbio iznimno pozitivne čitateljske i stručne kritike i aklamacije. No, za razliku od također plodnih i uspješnih autora toga razdoblja poput Agathe Christie, Simenona ili Chandlera, Carr u nas nije postigao velik uspjeh — prevođen je tek sporadično i bez formiranja ključne grupe obožavatelja koja izdavače obično natjera na visoke naklade i tvrdi uvez. Krimić koji se sada prvi put pojavljuje u hrvatskom prijevodu (sarajevski prijevod tiskan je prije tridesetak godina) predstavlja ugledni i gospodski žanr engleskog zločina u sobi, odnosno zločina u kojem nema prljavština, fizičkih obračuna i smucanja po zadimljenim barovima, nego je radnja smještena u slikovito englesko mjestašce. Bogataš Marcus Chesney u svom dvorcu na obiteljskom imanju uprizoruje bizarnu predstavu za uži krug rodbine i prijatelja kojom želi dokazati da ljudi nisu kadri precizno opisati ono što su vidjeli i čuli. No stvar dakako pođe po zlu, pa umjesto dobro odigrane predstave Marcus postaje žrtvom nepoznata trovača. Umoreni bogataš svojom smrću zadaje mnogo problema detektivu Elliotu i istražitelju Gideonu Fellu, a najsumnjivije su osobe Marcusova nećakinja Marjorie i njezin zaručnik George.

Jednostavno, a složeno

Carr se fokusira na komorni ambijent obiteljske kuće Bellegarde u kojem se odigrao zločin, pa time naglasak u potpunosti stavlja na intrigantnost zločina, a ne zamršeno razvijanje fabule ili psihološki portret likova. Ovaj krimić, naime, čitatelju zadaje mnogo više enigmatskih problema negoli godišnja produkcija Upitnika, ponajprije zbog toga što ni sam čitatelj — usprkos iznimno jednostavnoj priči — ne može odmah prepoznati ubojicu. Štoviše, zločin je ne samo detaljno opisan nego i snimljen na filmsku traku, ali nesretnom Fellu i još nesretnijem čitatelju treba neko vrijeme dok ne pohvata konce. Osim, dakako, vrlo jasne žanrovske strukture (koja umnogome odaje tko je Carrov spisateljski uzor: Arthur C. Doyle), ovaj krimić postavlja jedno sasvim ozbiljno pitanje — vide li ljudi doista ono što vide i jesu li to sposobni vjerno opisati? Carr čitateljima postavlja istu zamku kao i detektivu: ispriča im sadržaj filmske trake u detalje, no ni tada nije sve jasno. Faktor iznenađenja nalazi se u tome da je podmetnut drugi, lažni film, no i tada je teško pronaći pravi motiv zločina. Carr je majstor u enigmatsko-detekcijskom slalomu, no nedostatak volje da likove učini životnijima, a zaplet malo uvjerljivijim, čini ovaj roman tzv. nemogućeg zločina ponajprije poslasticom za one kojima su Christie ili Doyle vrhunci žanra. Stoga se krimić može preporučiti uglavnom ljubiteljima engleske škole detekcije, a njegov strukturni dodatak koji se sastoji u vrlo domišljato provedenu pokusu percepcije (Marcusa s likovima, autora s čitateljima) postavlja neka osnovna pitanja koja se prešutno podrazumijevaju u žanru kao takvu.

U tradiciji žanra

Svi su krimići — a pogotovo oni u tradiciji Sherlocka Holmesa — veliki baštinici kantovske racionalističke metafizike, prema kojoj se sve može spoznati i razotkriti ukoliko se um upotrijebi ispravno i ukoliko polazimo od razumnih pretpostavki. Povjerenje u racionalnost svijeta u kojem je viktorijanskim genijima i njihovim doktorima pomagačima dovoljan i najmanji detalj pa da principom uzrok-posljedica otkriju zlikovca, zapravo je povjerenje koje se oslanja na percepciju, a ono je u Carrovu krimiću uzdrmano. On ipak ostaje duboko u tradiciji žanra, znajući da ni nešto tako stvarno poput dokumentarnog zapisa, ni iskrena svjedočenja upletenih u zločin, ne znače ništa ako se ne pojavi sveznajući detektiv u zgužvanom ogrtaču, čiji će final touch biti razumsko razmišljanje, a ne ono što se vidi ili čuje. Stoga je pravo pitanje tek donekle izazvano čitanjem Carrova krimića: je li taj žanr danas još uopće moguć ako ga umjesto engleske provincije smjestimo u današnji svijet virtualne zbilje u kojem nam lažna percepcija i artificijelnost razuma zamućuju moć rasuđivanja? U svakom slučaju, nekima će ovaj roman biti apsolutno zastario, a obožavateljima sasvim pristojno štivo. Za one koji takvo štivo već poslovično konzumiraju u prijevoznim sredstvima ili čekaonicama, nekoliko korisnih informacija: riječ je o džepnom izdanju solidna uveza i prihvatljive cijene.

Tonči Valentić