Vijenac 206

Kazalište

Kazalište Marina Držića: Blato, Marije Irene Fornes

Čisto i duhovito

Blato je drama o preživljavanju u suvremenoj civilizacijskoj džungli

Kazalište Marina Držića: Blato, Marije Irene Fornes

Čisto i duhovito

Blato je drama o preživljavanju u suvremenoj civilizacijskoj džungli. Ako ste na dnu društvene ljestvice, izgledi su vam mali. A junaci Marie Irene Fornes jesu baš na dnu u društvenom blatu, onom iz naslova drame. Priča je to o Aninu pokušaju da se izvuče iz blata da se uspravi i zaviri u neki drukčiji, za nju čaroban svijet. Pokušava učiti, raditi na sebi, no blato u koje je zaglibila odveć je ljepljivo i teško. Na kraju će je progutati. Blato Marije Irene Fornes nosi u sebi iskustvo drame gotovo cijeloga dvadesetog stoljeća, a dramski tekstovi koji se bave ljudima na društvenom dnu nisu ni rijetki ni novi. Ova kazališna sezona u Dubrovniku počela je jednim takvim Havelovim tekstom, koji se oslanja na tradiciju prosjačkih opera u Engleskoj. Ali baš u Dubrovniku Stulli je stvorio dramski biser upravo na likovima s dna društvene ljestvice — Katu Kapuralicu.

Autoru ovih redaka čini se da se iskustvo domaćih takvih drama, ponajprije spomenute Kate Kapuralice, ali i suvremenih, sjetimo se Ptičica Filipa Šovagovića, u prijevodu Blata Olega Pleše ne vidi. Mislim da bi s tim iskustvom jezik likova u hrvatskoj verziji Blata bio živopisniji i snažniji. No i ovakav prijevod prenosi ono najvrednije u drami, a to je snažna dramaturgija u nevjerojatnoj jednostavnosti. Blato gotovo da nema priču ali je njegova dramaturška napetost razapeta između mnoštva točaka snažnih unutarnjih emocionalnih naboja likova na sceni. Tekst je očigledno pisan iz bogata kazališnog iskustva i pruža glumcima priliku da pokažu što znaju. Lik Lola, čija je civilizacijska zapuštenost gotovo simbol socijalnog stanja u kojem se drama odvija, izvrsno tumači Branimir Vidić. Obogatio ga je dječjom naivnošću koja se kreće do granice retardiranosti, koju ipak nikad ne prelazi.

Ana Izmire Brautović središnji je lik drame. Njezina težnja za boljim i višim uzrok je svih događanja pa i njezina tragičnog kraja. Ona je potrebna i nezamjenjiva u svijetu kojem pripada, ali s njim nije zadovoljna pa pokušava izaći iz društvenog blata — dakako neuspješno. Dobra interpretacija Izmire Brautović. Marko, kojeg vrlo dobro tumači Mirko Šatalić, čvrsto je i reljefno izgrađen lik čovjeka koji svojim kvaziznanjem predstavlja mogući prozor u bolji svijet, izlaz ne samo iz siromaštva nego i iz poniženja koje ono donosi.

Redatelj Naum Panovski gradi predstavu iz same biti teksta Marije Irene Fornes. On ne priča priču, on postavlja bitne parametre drame na scenu i zatim ih ilustrira nizom događanja poput spotova — čisto, nepretenciozno, duhovito, uvijek u okvirima postavljene estetike. Sakrio se poput dobrog duha iza glumačkih interpretacija potičući ih i otvarajući im svojim postupkom uvijek dovoljno potrebna prostora.

Treba spomenuti i izvrsno scenografsko rješenje Marina Gozzea, koje prati kako jednostavnost tako i dubinu i snagu redateljskog pristupa i same drame Marije Irene Fornes.

Predstava koju vrijedi pogledati.

Jovica Popović

Vijenac 206

206 - 24. siječnja 2002. | Arhiva

Klikni za povratak