Cesta duga godinu dana ili (uvijek) pogled unatrag

Cesta duga godinu dana ili (uvijek) pogled unatrag

Previše je ovdje prosvjetiteljstva, obračuna, isključivosti, autizma i vlasništva nad istinom, previše ljudi koji radije metu pred tuđim vratima, a vlastita im stručna i ljudska biografija nalikuje ementaleru

U mnoštvu dogadjaja u protekloj godini najčešće se spominjalo i vraćanje vukovarskoga blaga. Doista, teško je zatomiti zadovoljstvo da je ta pravda postignuta i sreća je da su se umjetnine vratile tamo gdje pripadaju. U odnosu na taj događaj svi drugi projekti, ostvarenja i uspjesi ostali su u dubokoj sjeni. Dakako kraj je godine obilježen i slučajem Murtićili skandalom oko sajma knjiga u Frankfurtu (u tu bi negativnu selekciju mogla ući i ostavka rektora koji nije dočekao početak mandata), a netko je, mislim, spomenuo i dugo najavljivano osnivanje kulturnih vijeća, premda mi se taj događaj, za sada, čini jednakim osnivanju neke saborske komisije za pomilovanje ili za predstavke i žalbe. Ali kao što je vraćanje oteta vukovarskoga blaga jednostavno ispunjena pravda, a tek potom i kulturni događaj, tako osnivanje vijećâ tek ima postati kulturnim događajem malo duljega trajanja.

Dakle, u isticanju ovih nekoliko događaja još je vidljiva politikom zaražena i prožeta svijest te razmišljanje koje sve veže uz ulogu državnih i političkih inicijativa. Mi smo još uvijek i u kulturi, doslovno i preneseno govoreći pomalo u ratnom stanju. Vraćanje vukovarskoga blaga, usprkos našoj velikoj sreći poradi povratka, nije niti smije biti kulturni događaj sezone. To je pravda i još nepotpuno poništavanje posljedica jedne pljačke (navodno nedostaje tristotinjak djela, a ni vraćena djela nisu sva u najboljem stanju)? To je uspjeh politike, jednoga ministarstva, države, a tek potom — po činjenici da je riječ o vrijednu kulturnom blagu i — kulture. Isticanje toga kulturnog događaja ukazuje na to da smo još u izvanrednim, neprirodnim i nenormalnim prilikama.

Sveopća zatrovanost politikom

Da je politika popločila svijest, da je zatrovala (ako ne i uništila) prostor tihe ali uporne predanosti zadaćama brojnih naših umjetnika i znanstvenika, ušla u prostor i samoću čovjeka, o tome nema dvojbe. A kako je važnije smjestiti svoj lik nego svoje djelo tako se bavi podobnošću i nepodobnošću izabranoga rektora, jezuitski propitujući da li je teologija znanost ili nije, ili da li je ovisnost novoga rektora o papi u neskladu sa ulogom i proklamiranom autonomijom Sveučilišta i sl.

Važnije se, dakle, baviti srodnim dubiozima sustava u previranju i nastajanju, nego napisati knjigu koju će uvažavati i citirati ozbiljni umovi. Ljudi koji se poodavno ne bave svojim poslom, u kojih je zov javnosti nadjačao sve njihove stručne snage i sposobnosti to pravdaju odgovornošću i brigom za sveopću dobrobit.

Što se dakle događa s brojnim ljudima koji su, što iz lakomislenosti, što iz nevolje, izašli iz svoje kože? Ako ih već spomenuta kulturna vijeća vrate njihovoj samoći, njihovim zadaćama i njihovim prekupacijama i ako im omoguće mirni i nesmetani rad na vrijednim projektima, ako im priznaju i valoriziraju njihove plodove te raspoznaju i razdvoje stvari i ako se jednostavno budu brinuli o samotnim ljudima (koji ne ulaze ni u jednu od kombinacija), njihovo osnivanje imat će puni smisao.

Živeći u nekom unutrašnjem ratnom stanju ona intenzivno živi ili svoju prošlost ili svoju budućnost. A komentariti sastav vijeća ne pada mi na pamet. Mnoge osobe čovjek mora cijeniti. Samo, taj mehanizam, premda sastavljen od sjajnih dijelova, treba činiti cjelinu. Makina treba proraditi. Moj strah i pripada drugome mjestu. Mislim na zatrovanost okoliša zadjevicama, međusobnim antagonizmima, histerijom i gotovo mržnjom kao i gotovo svakom pa i najmanjom iskorištenom šansom za svađom ili ujedanjima drugog i drukčijeg. A vrijeme je za velike i brze poteze te odluke. Ako se mudrost ne može naći na svakom kantunu, pitanje kulturnog ophođenja ili primjerice prioriteta, i kriterija u izdavačkoj ili muzejsko galerijskoj djelatnosti, (a ne dijeliti siromašnu škrabicu tako da nikomu nije ni živjeti ni umrijeti) mora biti postavljeno.

Ili će se sva politika svesti na ovo; onaj koji ima snagu ili koji je može imati može činiti što želi. Ili da oni koji imaju vlast, ili su u dodiru s njom imaju više vlasti nego što treba za ono što znaju i što mogu znati. (Valéry). Previše je ovdje prosvjetiteljstva, obračuna, isključivosti, autizma i vlasništva nad istinom. Previše i onih koje jedni drugima približe samo zajedinički neprijatelji, previše ljudi koji radije metu pred tuđim vratima, a vlastita im stručna i ljudska biografija nalikuje ementaleru i gotovo svaki njihov potez ukazuje na samoživost, nepristojnost i nepriznavanju ičijih zasluga. Lišena dara razumijevanja ona prezire, ismijava; njoj su najveći pisci šarlatani, najveći radnici lijenčine, bez trunke napora da shvati ili da se uživi na trenutak u koži drukčijega i različitoga. Uz to oslonjeni na razne autoritete, osokoljeni cenzorskim ulogama, šireći krug nesreće čemu neće pomoći ni centralizacija ni decentralizacija ni vijeća. I premda je svaka moć prezirna (Valéry), u Hrvatskoj, ona izaziva divljenje, čežnju i zavist.

Murtić — paradigma jednog stanja

Ili Murtić! Oni koji ga znaju nisu mogli biti iznenađeni riječima čovjeka kojemu što na umu, to na drumu i koji nikada nije odveć pazio na svoje riječi. S druge strane kolega koji reagira pravilno postupa. U pitanju je javna riječ i javno sramoćenje struke. Ali pozivati na svojevrstan bojkot znači postojećima i neizbrojivima nevoljama pridodati još jednu te odgovarati istim jezikom, dok smo mi bili odlučni razdvojiti, uzmimo, djelo od čovjeka. Volio bih vidjeti povjesničara umjetnosti koji se bavi modernom i suvremenom umjetnošću koji će istodobno udovoljiti ovom pozivu za obranu časti struke (bojkotom ovoga umjetnika i njegova djela), a koji će uspjeti sačuvati ulogu vjerodostojna tumača moderne slikarske povijesti, i u njoj protumačiti mjesto jednog od sinonima modernosti. Zadaće ostaju zadaće. To su dvije različite stvari i ne treba ih miješati. A što o povjesničarima umjetnosti ili o kritici i kritičaru misli ovaj ili onaj najbolje govori djelo a ne riječi jednoga i drugoga. I recimo čovjeku ne, a djelu — da.

Primjera koliko te volja! Što to slovenski i madžarski kolega u hrvatskoj recentnoj umjetnosti znaju više od Koščevića, Beroš, Kovač, Zidića ili Maroevića? Po kojem se ključu iscrtava naša današnja slika umjetnosti u svjetlu Zagrebačkoga salona? Jer ako se može pitati što je ostalo od slikarstva, možemo se istim povodom pitati što je ostalo od pameti, ili što je ostalo od dostojanstva jedne bogate pluralističke scene koja, uza svekoliko poštovanje gostiju nije, niti je ikad bila, slabokrvnija od umjetničke pozornice iz koje dolaze gosti. To je svojevrsno podcjenjivanje sebe, svoje sredine i njezinih najboljih ljudi.

A mi i smo uvijek u najvećim mjerama! »Kod vas se barata velikim teriminima i razbija glavu globalnim procesima i predviđanjima (postmodernizam, postkapitalizam i sl.). Mi se tamo bavimo djelima«, rekla je jedna inozemna gošća, sudionica AICA-e.

Poučno, zar ne!?

Ive Šimat Banov