Čarolija različitosti

Čarolija različitosti

U povodu autorske večeri održane u prosincu 2001. u Preporodnoj dvorani palače Narodnog doma u Zagrebu kojom je obilježen sedamdeseti rođendan akademika Anđelka Klobučara, skladatelja i najvećega hrvatskog orguljaša druge polovine XX. stoljeća

Na koji ste se način oblikovali kao orguljaš, s obzirom da je u doba kada ste se aktivno bavili orguljama, ta tradicija kod nas bila zapostavljena?

— Glazbom sam se počeo baviti 1947. godine, a orguljama me privukao koncert Mladena Stahuljaka u jesen 1945. u Katedrali, i njegov koloristički pristup orguljanju. Kod nas je prije toga bilo mnogo velikih orguljaša, a to nisu samo Franjo Dugan, st. i Franjo Lučić, već je gotovo svaka crkva u Zagrebu tada imala svog stalnog orguljaša, u pravilu izvrsnog glazbenika, no, oni su svi pripadali tzv. tradicijskoj školi. Zvuk njihovih orgulja bio je uvijek jednak, bez specifičnih boja. U to je doba orgulje već bilo teško upisati, 1948. bile su i službeno ukinute na srednjoj školi a ljudi koji su predavali nisu to više mogli raditi. Tu mislim na Albu Vidakovića koji tada više nije smio predavati jer je bio Regens chori u Katedrali. Kada sam 1949. krenuo na studij, orgulje se nisu mogle upisati ni na Akademiji, za kompoziciju sam imao premalo programa iz glasovira, i stoga sam upisao povijest glazbe. Potom sam paralelno upisao i orgulje i kompoziciju, kod profesora Lučića i Cipre, budući da su se orgulje mogle upisati kao B-grupa. Svirati sam počeo za vrijeme srednje škole, kada sam, da bih mogao negdje vježbati, otišao na Novu Ves u crkvu sv. Ivana, a za uzvrat sam morao pratiti. Tada su se održavali tihi obredi s pratnjom instrumenata, a s obzirom da se moralo improvizirati, tada se vjerojatno pojavio i moj interes za kompoziciju. Prvi nastup imao sam 1952., kada sam na Majskim danima, gdje je postojala i večer studentskih radova, odsvirao svoju Passacagliu.

Umijeće registriranja?

— Umijeće registriranja je zapravo stvar akustičkog pristupa. Dodavanjem registara orgulje dobivaju poseban zvuk, sjaj, ono što se želi postići. No, tradicija o kojoj sam govorio, primjerice kod Dugana, pretpostavljala je da najprije moraju postojati svi osnovni, a tek se potom mogu dodati oktavni registri. To je sve davalo prilično puni zvuk, i u ovakvom odnosu, reklo bi se, sivi zvuk, jednaki, koji je u svim dinamikama iste kvalitete. Za razliku od francuske škole, gdje se alikvotni nizovi dodaju i ranije, prema želji i isticanju. Primjerice, može biti osam i dva, osnovni registar i dvostruko gornja oktava, čime se dobiva pomalo staklenasti zvuk, kristalniji. A ako se u osam doda kvinta, koja naravno ne smije biti previše istaknuta, onda se dobije boja poput oboe, ali ne kakvu daje jezičnjak koji imitira obou, nego pomalo nazalnog prizvuka. To je način korištenja registara prema njihovim kvalitetama i isticanju, dakle izborom samo pojedinih a ne korištenjem svih u podlozi. No, treba biti oprezan, jer mnogo ovisi o kvaliteti instrumenta.

Umijeće improvizacije?

— Improvizaciju sam jako dobro radio kod prof. Lučića jer je inzistirao na staroj školi s mnogo transpozicije i određenih obrazaca koje se moralo svirati u svim tonalitetima, sekvencama, uzlazno, silazno... To je bila stroga improvizacija, suprotna onome što se radilo u Francuskoj, gdje nije postojala određena forma. Tamo su radili i polifonu improvizaciju, npr. čitavu fugu. Temu bi dobili u ponedjeljak, a u petak su morali svirati. Meni je francuska škola bila najbliža, možda i jer sam jednu školsku godinu, 1965., proveo u Parizu, a tada su svi značajniji orguljaši iz prve polovice XX. st. još djelovali. Najstariji među njima bio je Dupré, pa Langlais, naravno Messiaen. Za improvizaciju je bio najvažniji Cochereau, koji je svirao u crkvi Notre Dame, i njemu nije bilo premca. Imao sam tada križaljke kako bih ih nedjeljom mogao sve čuti.

Kod nas danas ima mnogo mladih orguljaša. Mislite li da orgulje mogu povratiti takvu ulogu?

— Riječ je o problemu koji je vezan uz Crkvu. Prije II. Vatikanskog koncila (1962) orgulje su imale mnogo veću ulogu pri obredima, i s obzirom na to mnoga su djela, primjerice Langlaisove suite za orgulje, bila koncipirana kao pet glavnih dijelova mise. Promjene koje su uslijedile mnogo su više naglasile jednostavnost pučkih obreda, bez značajnijih zborskih i orguljskih dijelova. Uz to, kod nas ni danas nije riješeno pitanje treba li svaka crkva imati svog orguljaša. U Požegi to funkcionira, tamo radi mladi orguljaš Alen Kopunović Legetin i ima mnogo mogućnosti, no samo zahvaljujući tome što tamnošnji biskup ima sluha za te stvari. Slično je i u Varaždinu, no, to bi trebalo biti službeno regulirano. Značenje orgulja u nekoj sredini ovisi i o tome tko organizira koncerte. Nekada su to radile i koncertne agencije i Crkva, bilo je mnogo koncerata, gostovanja, razmjena. Moglo bi se reći da je u doba kada je to bilo najmanje optimalno, orguljskih koncerata bilo najviše.

Koliko je vaše orguljaško znanje utjecalo na vaše skladanje? Na preciznost i jasnoću u pristupu bojama, na uvijek prisutnu formu, na svojevrsnu dosljednost nasuprot lutanju?

— Mislim da je razlog izvjesnoj jasnoći u tome što sam kao glazbeni suradnik dugo radio na filmu. Mnogo se skladalo, pisali smo za sastav od sedam instrumenata, i ta je zadanost uvjetovala preciznost kolorističke slike, raznolikost izbora instrumenata. Rokovi su bili kratki jer je produkcija bila velika, što me naučilo i brzini i preglednosti. Može se reći da u mom skladanju postoji prepoznatljiva struktura, no, forme ipak nisu čvrste iako se mogu nazrijeti uporišni elementi. Skladbe koje su bile izvedene na ovom koncertu pripadaju različitim razdobljima, pa ipak se među svima mogu primjetiti slični elementi i obrasci, ritmički, pa i tematski. Konstrukcije pojedinih cjelina su tipizirane, postoji sličan način razvoja njihovih struktura, a često su slične i akordičke strukture. To je sigurno vezano uz neke ranije postupke, možda i stilove, no tome nisam posvećivao posebnu pažnju.

Je li ta raznolikost glazbenih pravaca i stilova XX. st. zamutila ili razbistrila glazbene obzore?

— Dok se određenom pravcu ili području ne da neko izričito značenje, sve može supostojati. Najviše pomućuje isključivost. Ima slučajeva da se skladbama koje su napisane izvan određenog sistema ne priznaje vrijednost. Naravno da postoje stvari koje mogu zbuniti, no i sasvim određeni, legitimni, sistem može biti magla, a k tomu čvrsto djelovati i opravdavati takav pristup.

Što mislite o povijesno obaviještenoj izvodilačkoj praksi, i naglašavanju autentičnosti u pristupu?

— Repeticije su još od Quantza bile drukčije ornamentirane. Danas se figuracija katkada dodaje i u pratnju. Mislim da je nategnuto reći kako se zna na koji se način nekada nešto izvodilo, ili kako samo neki pijanisti znaju kako treba svirati Chopina. To i jest prava priroda glazbe, da ništa dva puta ne može biti isto, pa čak i ako je riječ o istim izvođačima.

Razgovarala Dodi Komanov