Carmencita Durango

Carmencita Durango

Jednoga notornog jutra, potkraj listopada prošle godine, pošao sam, onako rutinski informativno, zaviriti pod Carmen.

Do premijere je bilo petnaestak dana. Stresna euforija već je rasla u kutovima kazališta. Proba ko proba tekla je dosta krivudavo. Ansambl se uznemireno pokušavao snaći u Selemovu kirurškom mizanscenu, virusi su napadali dragocjena grla, i sama Carmencita često je izranjala iz oblaka papirnatih rupčića.

I tada, u mraku osječkoga HNK, na toj banalnoj, najradnijoj mogućoj jutarnjoj probi, odjednom me dohvatila motorna pila mučnine. Odjednom su markirani i nesigurni obrisi pokusa postali nebitni, a sa scene je briznula gusta, tamna tjeskoba neponovljive samosvojnosti. Nakon odgledanih kasnijih izvedbi (posljednja generalka te premijera) taj nulti osjećaj još sam više zacementirao u sebi: Bizetova Carmen u rukama Petra Selema & Martine Tomčić odmetnula se od rutinerskih povoda opernog kazališta. Postala je talog najčišće drame. Derivat života samog, prljavog, kockarskog i totalnog.

Prosječno biračko tijelo naših kazališnih (posebno glazbenokazališnih) apetita možda se osjetilo gadno nasamarenim. Umjesto pretplate na lagodno pjevušenje popularnih arija i svjedočenje o grijesima šiknute gatare nudila im se teškometalna muka prenadražene ljudskosti.

Prvi vizualni impulsi (styling Marina Gozzea i Dore Argento) javljali su da je Selem tvrdoglavo usredotočen na čišćenje prostora i protagonista od smjese hispano-kiča i folklornog spektakla. Istinsku nutrinu Bizetove/Mériméeove epizode iz života jedne Carmen desetljećima su zatrpavale naslage bulevarske zavodljivosti. Tragedska pozadina gubila se u masovnim potrošnjama opernih abonenata. Želje fast-food publike zadovoljavane su loše fingiranom seviljskom čipkom, cvrkutanjem operetne matrone u ulozi Carmen i drečećim mimohodom šačice matadorovih momaka... Selem je od sličnih rješenja bježao kao od najgore zaraze. Njega je provocirala drukčija arena u kojoj će Carmen izvesti svoj posljednji performans. Prostor najveće zabačenosti — ispod i iza tribina trijumfalnih stadiona. U nekim segmentima (ne gubeći osnovne motive priče o strasti) taj prostor gotovo da govori jezikom političkog kazališta. Reflektirajući nas u licima samoga dna — kao jedinog mogućeg, pomoćnog izlaza. Dileri heroina, prostitutke, desperadosi, korumpirana policija i vojska, djeca uličari i pedofilski mamci... Oni grade paralelan svijet, duboko ispod površine, underground žilav i tvrd u preživljavanju. Tako refleksivan u našoj realoj vremenskoj i prostornoj kopiji. Gomila se kockara lošom sudbinom nikada neće domoći reflektora stadiona, a kamoli svečanih loža moći. Ali, dno je definitivno njihovo i oni majstorski trguju njegovim posljedicama.

Humus toga polusvijeta, prezrena i ilegalna, ograničen je svojim sirovim dometima. Ipak, na toj najnižoj virtualnoj razini strši vertikala. Spremna unikatno prsnuti do samih tribina.

Selem je idealnu vertikalu pronašao u Martini Tomčić. I zajedno s njom otisnuo se u divlju i mračnu pustolovinu blisku onima u literaturi Barryja Gifforda i filmovima Alexa de la Iglesije. Perdita Durango na ovim se prostorima zove Carmencita. Pljesak graničnih tex-mex-jazbina, Seville ili Panonije podjednako curi niz njezine udove pune stresa od žudnje i bijega.

S prvim mlazom kultne habanere, odmah shvaćate da tu stvari stoje bitno drukčije. Nema tu klasičnog zavodništva i pozivanja na slatka zadovoljstva. Carmen nije izlog instant-seksa, ona je nulta točka tjelesne tajne. Taj prelijepi maslinasti Stvor (pokretan frapantnim koreo-linkovima Antuna Marinića) sav je u nekoj staccato-elektrolizi. Nakostriješen od baršunaste jeze žene-pauka. Oboružana tamom svoga glasa, oštro bliska altu, Martina Tomčić od habanere radi žestoku jeku tjeskobe. Krik i tužbalicu svoje muke. Muke različitosti. Njezin eros ne priziva nikoga. Ona gotovo da ga trpi. Ona je svjesna da je od rođenja obilježena magmom svoje eksplozivne ćudi. Na bljutavu dnu po kakvu se, uglavnom, kreću njezini bližnji, Carmen egzistira kao genetska greška. Ona želi sama na put — s tom teškom prtljagom senzualija i naelektrizirane duše. Suputnici se brzopleto lijepe na njezin trag. Jer, nisu spremni izdržati. Nisu doista spremni iščupati se iz svoga taloga. Ma koju cijenu to imalo.

Martina Tomčić do kraja će ostati u tom distanciranom, stalno napetu i nabrijanu tijelu, koje zapravo bježi od rezignirane gomile. Zato i njezini muškarci mahom šljapkaju po podu, a njezina vertikala nad njima šiba paležnim skokovima neprilagođenosti. Spominjući i politički aspekt ove Carmencite, mislio sam na beskompromisno Selemovo stajalište da izrežira totem obožavanja jednoj razoružavajućoj, pogibeljnoj ženskoj strani mjeseca. I to u zemlji gdje se žena (od dna slična ovim prizorima ispod stadiona, sve do parlamentarnih klupa) i danas tretira poput žigosane, manje vrijedne rase i vrste.

Ima jedna scena u Giffordovu romanu Priča iz Sinaloe... Prostitutka Ava Varazo u krevetu priča svome ljubavniku DellRayu kako je zadobila ožiljak na obrazu. Sama ga je urezala, nakon što se prvi put prodala.

»Označena sam iznutra i izvana«, kaže Ava. »Jadna moja Ava«, odgovara ljubavnik. »Nisam«, uzvraća Ava, »kod mene nema ništa jadno...«.

Ne, u Carmencite nema ništa jadno. Mnogi bi dali stoljeća žiota za nekoliko sekundi zraka iz njezinih nosnica slobode. I zapravo ne znaju što bi s njima. Sa svom tom slobodom i svom tom Carmen.

Davor Špišić