Brzina

Dogodi nam se neki put, dok hodamo ulicom, da nam se korak uskladi s korakom kojega drugog prolaznika: nakon nekog vremena počnemo zapažati da nam je ritam posve isti, da u istom odsječku vremena prevaljujemo iste razdaljine, i da napredujemo ulicom kao podjednako jaki trkači u maratonu. I, tada nas redovito hvata nelagoda, brzo se javlja poticaj da razbijemo taj sklad: ubrzavamo ili usporavamo korak, zastajemo pred izlogom, saginjemo se da popravimo vezicu na cipeli, samo da bismo nekako izmakli zajedničkom ritmu. I, uvijek smo pomalo gnjevni na toga nepoznatog čovjeka što hoda ulicom za svojim poslom, ne sluteći zla.

U toj potrebi da izbjegnemo usklađenost svoga hoda s hodom nekakva nepoznatog prolaznika ima nečega neobičnog. Zašto nam to zapravo smeta? Jednom mi je prijatelj pričao kako se na njega u takvoj situaciji — koje on nije bio ni svjestan — nekakav prolaznik stao derati, nešto u smislu da šta ne pazi kako hoda. Ima, dakle, u tome nečega što čovjeku smeta. Samo, što je to i zašto?

Prva je misao da mi zaziremo od toga da se nađemo u društvu neznanca s kojim nas je spojio puki slučaj. To je kao da se s nekim nađete blokirani u kabini lifta: sudbina vam postaje zajednička, a da sami niste za to krivi. Premda, s druge strane, u vrevi ulice to i ne mora biti tako neugodno, jer cijelu tu stvar ne moramo ni zapaziti, kao što nije zapazio onaj moj prijatelj. Nego, prije će biti da je nas strah da to ne zapaze drugi. Bojimo se da tkogod ne pomisli kako smo mi u društvu s tom nepoznatom osobom, kako nešto imamo s njom, a mi o njoj ne znamo ni tko je ni što je. Ali, što ima i u tome tako strašno? Zar nam se već nije događalo da se nađemo u društvu i da budemo povezani s osobama koje ne volimo, ili ih čak i preziremo?

Zato se najvjerojatnijim čini kako se mi u takvoj prilici zapravo bojimo da se ne ogriješimo o neko opće pravilo, o nekakav propis za koji samo slutimo da postoji, premda nije nigdje oglašen, niti ga je ikad itko uobličio u riječi. Taj propis — gotovo bih rekao: taj zakon — kaže otprilike ovako: svatko hoda po ulici svojim vlastitim ritmom. I to je zacijelo jedna od navažnijih konvencija uličnoga života.

Lako će to zapaziti svatko tko samo pet minuta promatra prolaznike. Uočit će da jedni hodaju nekakavim srednjim ritmom, drugi se lagano šeću, dok se treći bezglavo žure. Ima, dakako, i krajnjih slučajeva: onih koji stoje i zvjeraju oko sebe ne znajući što bi, i onih koji trče ulicama kao da bi mogli zakasniti. U svemu tome najvažnije je ipak ovo: svatko hoda drugačijom brzinom, i to je nekakvo sveto pravilo. Postavlja se jedino pitanje odakle to pravilo dolazi, kako je nastalo, i što zapravo regulira.

Čovjek bi mogao reći kako brzina hoda ovisi o prolaznikovim poslovima. Brzina bi se, tako, mogla definirati s obzirom na ishodište kretanja i s obzirom na njegov cilj. Kad je riječ o ishodištu, izlazilo bi da se neki ljudi radije udaljavaju od mjesta s kojega su pošli, a neki manje rado: onaj tko je morao otići iz ugodna društva hoda polako, a onaj tko je upravo napustio obiteljsku svađu hoda brzo. Isto se to može reći i s obzirom na cilj: onaj tko ide na sud da mu naplate prekršajnu kaznu, ne žuri se previše, a onaj tko ide na ljubavni sastanak, hita kao bez glave.

Ali, to malo što objašnjava, jer lako je zapaziti da ljudi većinom imaju neki svoj stalni ritam. Ima onih koji se uvijek žure, ima onih koji uvijek idu polako, kao što ima i takvih koji se svagda kreću nekakvom srednjom brzinom. Ishodišta i ciljevi mogu samo donekle promijeniti taj njihov ritam, jer on zapravo svagda ostaje isti. A baš bi to moglo pomoći da razumijemo kako stoje stvari s tom brzinom hoda.

Čovjek, naime, hoda onako kako mu najviše odgovara. Onaj tko voli naprezati mišiće, hoda tako da mu se mišići naprežu, onaj tko voli biti otromboljen, hoda tako da to može činiti što opuštenije. Onaj tko vrijeme vidi kao suvišak koji treba poništiti, hoda polako, onaj tko ga vidi kao manjak, svagda se žuri. U svakom slučaju, hod je zapravo — ulični hod — nekakav prostor slobode. U hodu je čovjek u najvećoj mogućoj mjeri u skladu sa samim sobom, najviše je ono što jest. Svatko ima svoju brzinu, kao što svatko ima svoj glas ili svoj rukopis, pa ni od jednoga ni od drugoga ne može pobjeći. Upravo je zato hod ona osobina koju je najteže obuzdati, koju je najteže promijeniti, dati joj neke značajke koje ne bi proizlazile iz hodačeve osobe. Zato se u vojsci ulaže onoliki trud da vojnici nauče hodati ukorak, i zato su i oni sami s pravom ponosni kad im to uspije. Jer, to znači da su uskladili i svoje osobnosti, da su im i ciljevi zajednički, pa da će se dakle zajednički — i dobro — boriti.

I, eto odgovora na pitanje zašto je svakome od nas neugodno kad mu hod po ulici dođe u sklad s hodom kakva neznanca. Tada mu se čini da je tom neznancu nekako previše sličan, i da je time izgubio onu svoju individualnost koja se upravo na hodu i zasniva. A s druge strane, čini mu se da taj neznanac nekako i otima njegovu slobodu, njegovu posebnost. Jer, ulica traži da svatko hoda drugačije, pa kad dođe do toga neželjenog sklada, ispada da je time i osobnosti nestalo.

Što opet ne znači da smo uvijek očajni zbog njezina gubitka. Ima, naime, situacija kad je se rado odričemo, i to su redovito najljepše situacije u životu. To je onda kad se djeca igraju, pa za zabavu hodaju ukorak, to je onda kad prolaznici na ulici krenu za nekim zajedničkim ciljem, recimo, u mimohodu. I, to je osobito onda kad zaljubljenici usklade svoj korak, pa držeći se za ruke hodaju ulicama diveći se kako je njihov tako skladni ritam različit od ritma svega ostalog svijeta.