Autonomna i subjektivna

Autonomna i subjektivna

»Svaki film počinje slikom. Moj izvor inspiracije za tu prvu sliku uvijek je glazba.«

Tom Tykwer

U filmu Princeza i ratnik, kao filmu koji ne pripada američkom kulturnom krugu, mogli smo očekivati neke tipičnosti europskog filma. I dobili smo ih. Sporiji tempo odvijanja radnje (ali razbijen akcijskim scenama), divljenje krajoliku (bilo zvijezdama, bilo licima glumaca, bilo kući na litici iznad mora) i unutarnji pristup likovima koji su neuobičajeni pripadnici društva (Bodo je razbojnik koji plače, a Sissi je djevojka koja je odrasla u ludnici) bili su potvrda naših očekivanja.

No ono što nismo mogli predvidjeti jest specifičan pristup filmskoj glazbi. Film, premda traje tri sata i premda su njegovu glazbu potpisala tri skladatelja (Tom Tykwer, redatelj, Johnny Klimek i Reinhold Heil), ostavlja dojam glazbenog jedinstva i cjelovitosti. Ta dva važna elementa filmske glazbe dobivena su postupanjem s glazbom, izborom mjesta koja će biti podstavljena glazbom (odnosno onih u kojima glazbe nema) i zadržavanjem glazbene subjektivnosti i autonomnosti bez obzira na njezinu funkcionalnost. Tu, naravno, otkrivamo ruku redatelja koji je, vidjeli smo, potpisan i kao autor glazbe.

Film je glazbeno podijeljen na dva dijela — sintetski (upoznavanje s likovima, prvi dio filma) i glasovirski (razvoj radnje, drugi dio filma), ali su skladatelji unutar dijelova zadržali specifičnu glazbenu perspektivu, koja je istodobno i subjektivna i objektivna.

U prvom dijelu filma, kojim dominira sintetski zvuk, skladatelj u glazbu upleće realne zvukove, pa često nismo sigurni di li je riječ o telefonu, zvoncu s bicikla, crkvenom zvonu ili o skladateljevoj namjernoj igri s našim percipiranjem zvukova koji su upleteni u popratnu glazbu. A kada naposljetku bivamo uljuljani u uvjerenje da je to samo još jedan skladateljski trik, tada se neobični oštri zvukovi, namjerno skriveni iza rublja koje se suši u dvorištu, pretvaraju u prave prizorne zvukove dvojice braće koji vježbaju karate-udarce dok ih Sissi promatra.

Tijekom prvog dijela filma iz sintetske se glazbe počinje izdvajati motiv od četiri tona, građen na temelju napetosti skoka s uzlazne na silaznu vođicu i intervala smanjene kvinte među njima. Obje su vođice riješene, ali dojam je napetosti odveć snažan da ga ne bismo zapazili, osobito jer je riječ o dijelu filma u kojemu se još upoznajemo s likovima.

Zapravo je glazba u tom dijelu filma prilično statična — u scenama koje su doista napete (Sissina nesreća i njezino pripovijedanje o tome), scene su povezane ili jednim ležećim sintetskim tonom ili polaganim pomicanjem četiri tona spomenutoga motiva.

Upoznavanje s Bodom sasvim je druga stvar. On je čovjek na rubu samoubojstva, a od jednog skoka s mosta spasit će ga samo znatiželjno pitanje nekog dječaka. Ali, u sceni u kojoj Bodo na mostu leti raširenih ruku, nagnut nad automobilsku bezdan, ali ipak na sigurnoj strani ograde, glazba je mirna (električna gitara donosi tipičan uvod s rastavljenim akordima), a trenutak prije dječakova znatiželjnog pitanja gitarski se uvod pokreće u brži pop-instrumental. Nije li uobičajeno da se glazba pod dijalogom stiša i smiri? Ipak, taj obrnuto proporcionalni postupak s glazbom nije zasmetao — dapače, kao da je probudio Boda iz samoubilačkog sanjarenja te ga je natjerao da se odmakne od ograde i ode.

U drugom dijelu nestaje četverotonskog motiva i glazbene sintetike, a zamjenjuje ih glasovir. Glasovir povremeno prate drugi instrumenti, ali najčešće stoji sam, solistički. Uz takvu glazbenu podlogu odvija se pljačka banke, što cijeloj sekvenci daje neku nestvarnu, magličastu i iznimno subjektivnu perspektivu. Doista je teško pronaći film u kojemu scene pljačke prati preludiranje na glasoviru koje je negdje na razmeđi između impresionističke i Chopinove glasovirske tehnike, ali je još teže naći takvu glasovirsku pratnju koja, osim što ukazuje na lik s kojim se trebamo povezati (Sissi, povremeno Bodo) i što uobličava umjetničku atmosferu scene (dojam je da bi se ta glazba mogla vrlo uspješno izvesti i na koncertnom podiju), u filmu također funkcionira!!! Dodirivanje dubokih tonova u trenutku negativnog obrata akcije, dakle, nipošto nije slučajno....

A gledatelj se, opet, vrlo brzo navikne na neuobičajeni glazbeni govor i u njemu počinje uživati. Stoga na samome kraju zadovoljno prihvaća happy end ne pitajući se kako je skladatelju uspjelo zadržati sanjalačku mirnoću, a istodobno estetski lijep, ali ozbiljan zvuk promijeniti u sretan. Ne pita se jer je za novi zvuk bilo dovoljno samo promijeniti harmonijski jezik — on lagano počinje naginjati na zabavnu stranu, što znači da su akordi zbog dodanih sekundi postali gušći i da su impresionističko preludiranje zamijenili zabavnjački septakordi i njihovi obrati. Melodijski završetak na dominanti, a ne na uobičajenoj tonici također je potvrdio promjenu harmonijskog jezika, ostavljajući kraj vedro otvorenim za sve buduće životne kušnje — bilo princeze i ratnika, bilo redatelja i njegovih skladatelja.

Irena Paulus