30 godina ENJA

Gramofonske kuće, napose one europske koje su se u drugoj polovici prošloga stoljeća odlučile baviti jazz-diskografijom, ulazile bi u riskantan i egzistencijalno nepredvidiv posao. U takav su projekt mogli tijekom sedamdesetih godina, u doba procvata europskog nekomercijalnog i fuzijskog jazza, ući samo imućniji, ili pak tadašnji fanatici zadojeni idejama o Starom kontinentu kao meki budućnosti jazz-glazbe. Takve naime proizvodnje u načelu ne mogu jamčiti veliku dobit, pa stoga mnoge od njih životare ili se prebacuju na komercijalne projekte, ili prije ili kasnije naprosto nestaju. Stoga jednu od iznimaka, koja je nedavno proslavila trideset godina postojanja, a uz to je još i europska, vrijedi spomenuti. To je ENJA iz Münchena, koju će još 1971. godine, u ne baš obećavajućim uvjetima i perspektivama, ali s uvjerenjem u procvat jazz-tržišta europskoga modernog i free-jazza, pokrenuti jazz-fan Matthias Winckelmann. On je još tijekom šezdesetih godina u Frankfurtu, tada najjačem njemačkom središtu jazza, započeo skupljanjem snimaka koje su većim dijelom potjecale s raznih klupskih nastupa i za koje veće i snažnije diskografske kuće nisu tada pokazivale preveliko zanimanje, iako nisu bile tako skupe kao studijske. Bio je to temelj ostvarenja prvih LP-ploča s etiketom ENJA, što je kratica za European New Jazz Association, signifikantna za programske namjere Matthiasa Winckelmanna i njegova kasnijeg dugogodišnjeg partnera-producenta Horsta Webera. Trebala je to biti tada vrlo moderna, pa možda i pomalo ekskluzivna jazz-produkcija, koja se jamačno programski i drukčije trebala postaviti od poslije razvikanije i snažnije također minhenske tvrtke ECM.

Osvještenje tandema

S takvim su se idejama dvojica spomenutih producenata sedamdesetih godina uputila u posjet europskim festivalima jazza, ne zaobilazeći ni onaj u Ljubljani, kako bi se u dogovoru s organizatorima i sudionicima programa, dakako onima za koje su bili zainteresirani, domogla cijenom pristupačnijih ili čak besplatnih live-snimaka tada još neafirmiranih free-jazzera ili avangardista, poput primjerice južnoafričkoga pijanista Abdullaha Ibrahima (Dollara Branda) ili japanskog klavirskog avangardista Yosuke Yamashite. No valja reći da se u stilski ne baš profiliranu katalogu, koji će Winckelmann danas nazivati back-katalogom nalaze i imena džezista iz neke drukčije kuhinje, kao što su pijanisti Mal Waldron, Bill Evans i Cecil Taylor.

Slijedeće će godine očito donijeti određeno osvještenje spomenutoga producentskog tandema, suočena sa ne baš sjajnom prodajom svojih diskografskih proizvoda, te će katalog početi puniti i nekim drugim tipovima glazbe, posezanjem primjerice za etnofuzijskim sadržajima libanonskog umjetnika na dalekoistočnom narodnom instrumentu oud, glazbenicima poput Dhafera Youssefa, a bio je tu i Izraelac londonskog domicila Gilad Atzmond.

Straight ahead jazz

U novije se vrijeme u tvrtki koja s Winckelmannom na čelu okuplja skupinu od pet ljudi, sve manje spominje ime Horsta Webera, ali se zato, što je na svoj način zanimljivo i svakako pohvalno, sve češće rabi termin straight ahead jazz što bi trebala biti neka paradigma za mainstream jazz. Tu razumljivo ENJA postaje zanimljivija i širem krugu kupaca, pa će i naklada pojedinih CD-a porasti na pedeset do sedamdeset tisuća po kataloškom broju. Tako uz imena Cheta Bakera, Elvina Jonesa, Atille Zollera i nekih drugih iz tradicije ENJA nudi danas i vrlo dobre snimke izvrsne mlade pjevačice Mellise Walker, koncertne snimke kvinteta Arta Farmera i Slidea Hamptona, kvinteta Franca Amrosettija, kvinteta Kennyja Barrona i, što je vrlo važno, potpisuje i dva izvrsna diska u ovom trenutku jamačno vodećeg američkog jazz-vokalista Kevina Mahoganyja, Double Rainbow i You Got What It Takes. Matthias se Winckelmann svojedobno zanosio europskom jazz-idejom, koju možda i do danas nije sasvim napustio, ali se svojim deklariranim odmakom od back-kataloga određuje u ovom trenutku i kao producent kvalitetnog američkog i europskog jazza, te ćemo tako i u najnovijoj proizvodnji tvrtke uz Renauda Garciju-Fonsa i spomenutog Gilada Atzmona naći i vrijedan i zanimljiv comeback američkog tenor-saksofonista Bennieja Wallacea i njegova kvarteta te snimke tenor-saksofonista i aranžera Davida Kleina s jamačno najboljom europskom sljedbenicom legendarne Billie Holiday, švicarskom vokalisticom Miriam Klein.

ENJA nakon trideset godina postojanja, istina, gubi nešto od svojih prvobitnih koncepata, ali taj gubitak nadoknađuje jednom drugom kvalitetnom programskom dimenzijom, što svakako pozdravljamo.