Zlatni dečki i crnac

U improviziranoj garderobi sat i pol prije predstave Zlatni dečki N. Simona u režiji Relje Bašića, urbanoga glumca ili glumca sa zagrebačkog asfalta, u Maloj dvorani Lisinski, s podsvjesnim mislima na premijeru da ne bismo na nju mislili, u taj sitni pretpremijerni sat: 18 i 30 6. listopada 2001, stari zlatni dečki Vanja Drach i još malo stariji Pero Kvrgić, pedesetogodišnji zlatni mladić, Ivica Zadro, kako ga je Vanja nazvao prema Cesarčevu Zlatnom mladiću te zlatna mlada sestra bolničarka Maja Petrin koja me nakon glumljena infarkta u alternaciji sa Dariom Knez brižno na svim predstavama nježno tretira i njeguje — u veselo glumljenu razpoloženju prepričavamo razne dogodovštine, viceve, anegdote da bismo se opustili, rasteretili od premijerne treme i izazvali adekvatno komedijsko raspoloženje svojim ulogama u Simonovoj komediji. Čini mi da najveću tremu pokazuje Relja svojom neurotičnom šetnjom između garderobe i gedališta, što je sasvim razumljivo, jer njegov Teatar u gostima — teatar uspješnica ovisi o uspjehu predstave i posjetu gledatelja in futuro. Naravno, ni nama nije svejedno, ali barem glumimo da nam je svejedno. Dok je Relja izvodio svoju nemirnu redateljsku šetnju od garderobe do gledališta, provjeravajući tko je sve od uzvanika došao, a tko nije došao (nije mu lako: gledati svoju režiju, predstavu i nas), dotle mi ovdje u garderobi glumimo kao da večeras ne glumimo, kao da nam je predstava u džepu, zafrkavamo se euforično prepričavajući viceve i anegdote u rasponu od Bin Ladena, njegova sina Kinder Ladena do dr. Branka Gavelle: Gleda Kinder Laden sa svojim ocem televizijsku snimku kako se avion u plamenu zabada u čelični njujorški neboder kao u maslac i pita: Tata, je li to znanstveno-fantastični film?... Nije sine... to je serija, odgovara Kinder Ladenov tata...

Kaj će nam Črleni

Znate da me Gavella zbog moje crvene kose na prijemnom ispitu na Akademiji htio srušiti: »Kaj će nam taj Črleni na Akademiji... Furt bu moral nasadit na glavu na svakoj predstavi periku kak šubaru«, sjetio se Vanja Drach svojih crvenokosih mladih dana na Gavellinoj Akademiji i dodaje kako je Gavella imao svoj omiljeni vic: »Koji pek ne peče kruh? — Pimpek.« Jednom je Gavella na probi u Beogradu skupio cijeli ansambl predstave i pitao: »Deco, znate koji pek ne peče kruh? Beogradski glumci ga gledaju bijelo ne znajući što je to pek. Nitko ne odgovara. Kaj ste bedaki i ne znate, koji pek ne peče kruh? Nakon što nitko nije odgovorio i apsolutne šutnje... Gavella ljutito odgovori: Kurac, bedaki jedni... Ote vrit!«

Ja sam se sjetio jedne epizode prilikom našega davnog gostovanja u Novom Sadu. Starija glumica koja je postala popularna zahvaljujući humorističkim radio-emisijama koje su se zvale Vedro veče zafrkantski je predložila Gavelli brak. Gavella joj je odgovorio: »... Je kak da ne.. pa da od mog pimpeka napraviš vedro veče...« Tako su Bin Laden, Kinder Laden i pogotovo Gavella bili te večeri prije premijere protagonistima našega komedijskog raspoloženja i smijeha, protagonisti naše euforične razbibrige, razbitreme. Dok je naš šef i redatelj Relja Bašić uvukavši trbuh šarmirao i pozdravljao znance i uzvanike u publici s blagim, šarmerskim izrežiranim i od treme zamrznutim smijehom na usnama. Zamišljao sam da čujem Gavellin glas ovdje u garderobi kao neku ludističku, histrionsku varijaciju duha Hamletova oca iz Hamleta (A vjerojatno mi je to šaptao u uho onaj moj histrionski dvojnik, vlastita moja ludistička sjena od dvojnika koja me već dosta dugo nije napastovala u mojim kolumnama).

Glumački talibani

Kao da sam čuo Gavellin glas: »Kaj to bedaki jedni, ovaj črleni i ti pešekan delate iz mene norca pred ovim nepoznatim glumcem s baby facom — Ivicom i Maricom — gospodičnom glumicom... vlečete me za pimpek, prasci glumački... bilo bi vam bolje da se pripazite da ne vlečete publiku za njezin pimpek samo da bi izmuzli smeh u gledalištu... to sam vam uvek govoril kad ste igrali komediju... znate kaj je uspeh, to je kad vam predstava sprepadne. Ja sam više nego u pola mojih predstava i režija sprepal i tak sam uspel i tak sam postal slavan. Znate li vi bogci bogečki glumački kaj je to režija: to je kad bedak redatelj rukovodi još većim bedakom glumcem da bi ga gledala publika koja je među njima najveći bedak. Kaj vam je tu vašu komediju izrežiral gospon Bašić kojega sam na školi zajedno s Klajom (prof. Bratoljub Klajić — lektor) učil književno govorit kak na govornoj ortopediji, tog simpatičnog Zagrepčanca koji se posvadil sa uzlaznim, silaznim akcentima i duljinama u rečima... No i to bi štel videti kad bi mogal... Valda se nu bum prevrnul u grobu... glumački talibani... Serbus... Habe di Ehre i ote vrit!« Velikom gestom skinuo je šešir u znak pozdrava a la Tin Ujević i ispario iz garderobe...

Predstava Zlatni dečki dobro je prošla, uz salve smijeha, aplauze na otvorenoj sceni, u dobrom glumačkom raspoloženju. Nadam se da nismo publiku vlekli za... Natovaren godinama kao i moja uloga zlatnog dečka Wilija Clarka (Imati sedamdeset i više godina — to je povlastica među ljudima, kaže kineski mudrac), pokušao sam u predstavi razigrati svoje godine, svoju povlasticu među ljudima crpeći iz vrela apsurda snagu komike (Sretan sam iako izgledam nesretan, kako kaže moj Wili). I biti star, a biti mlad glumački u suigri sa zlatnim dečkom Vanjom Drachom, zlatnim mladićem u starijim godinama Ivicom Zadrom i zlatnim sestricama medicinskim, Dariom Knez i Majom Petrin. Vanja i ja nastojimo glumačkom vitalnošću zastupati i sugerirati dostojanstvo i obranu ljudi u poodmaklim godinama.

Antiinstitucionalisti

Prvi put igrao sam u Reljinu privatnom teatru, u Teatru u gostima koji je prilikom njegova osnutka bio antiinstitucionalni kazališni novum, bez stalnoga glumačkog ansambla i redatelja, bez svoga kazališta, sa po projektu angažiranim glumcima-putnicima u gostima diljem zemljem ponosne, kao neki Tespisovi ili Čvrgini potomci), u komediji Nisam ja Rappaport Herba Gardnera, u Reljinoj režiji ratne sezone 1991/1992. Bio sam u predstavi Reljin crnac Midge. Relja je bio Židov Nat. Dva međurasna prijatelja starca, odbačeni iz života, ugroženi i osamljeni, igraju komediju u komediji Nisam ja Rappaport uživljavajući se u ono što nisu, u izmišljenim fikcijama poluslijepoga Nata — Relje Bašića; glume izmišljene svoje živote da bi opstali, u sezoni neimonovana rata i agresije na Hrvatsku 1991/92, kada nam se povijest događa između snova i zločina, kako bi rekao Cioran, kada figure iracionalnosti, međunacionalne mržnje, apsurda, agresije, zločina, ludila i pasatističke nostalgije, izranjaju na pozornicu događaja kao iz nekog mračnog ferzeka. Putovali smo tada s Rappaportom po poluokupiranoj Hrvatskoj okolnim cestama: do Slavonskog Broda autocestom do Kutine, pa onda uokolo preko Garešnice, Virovitice preko UNPA-zone s brkljom i bunkeriranim zaštitnim vrećama iza kojih bi izronio Argentinac obojen kao moj Midge i ispalio naučenu lozinku: Ima puška ima bomba, te kad bismo odgovorili: Nema puška, nema bomba! ili Nema puška, ima bomba! — propustio bi nas i podigao brklju. Bilo je to vrijeme nacionalnih euforija, preinačenih biografija, preinačenih imena: Čedo je postao Edo, Jovo Ivo, Živorad Bosnimir. I sâm sam pomišljao da svoje ime: Pero promijenim u Ero s onoga svijeta. Komunisti su postali nacionalisti, ateisti zagriženi teisti, socijalisti promidžbeni kapitalisti, ćirilično je pismo postalo antipismo, za otpad. Iz jednoga kontejnera spasio sam ćiriličnog Gombrovitcza, njegov Dnevnik... Mea culpa...!)

Primio sam tih dana pismo nekog Fritza Velimira: »Obavještavam narod, da kriminalno šovinističko đubre i glumac Pero Kvrgić i još neki glumci, već godinama vrše na meni zločin fašističkog genocida šireći o meni laži, da sam ja manijak, peder, špijun, impotentan, sitni lopov, koji se pravi lud, trgovac drogom i slično, te huškaju fašističke milicijske bandite, da me progone i ometaju pri svakom mojem pokušaju uspostavljanja ravnopravnih društvenih poslovnih, ljubavnih i bračnih odnosa. To rade također i zato da bi mogli besplatno pljačkati moje izume u golemom broju na svim područjima nauke i privrede, kao i zato da bi me opljačkali i prisvojili moj stan, te se bogate i kurvaju na račun pljačke i eksploatacije mog inovatorskog rada. Uz to su obmanuli i zastrašili moju izabranicu i tako ubili i moju neosnovanu obitelj!

Fric Veljko.«

Tko zna? Možda sam se u tjeskobi i obrani od svoga novoga identiteta iz Fricova pisma preobrazio u svoga crnca te zajedno s Natom — bijelcem Reljom Bašićem zaigrao igru komedijske staračke solidarnosti u prkos vremenu. I, evo, dogurao do zlatnog dečka.