Živi, fotografijo!

Živi, fotografijo!

Vladimir Gudac izborom umjetnika, a posebno njihovih djela uglavnom eksperimentalnog predznaka, formirao je snažan ansambl koji je uspio povezati na nekoliko duhovnih i idejnih koordinata

Preispitivanjem i istraživanjem univerzalnih tema umjetnosti ili općih mjesta kao što su teme vremena i prostora bavili su se mnogi. Izložba fotografija pod naslovom Vidjeti vrijeme koja se održala u Umjetničkom paviljonu tijekom studenog ove godine ponudila je jedan od zanimljivijih doživljaja (gotovo neuhvatljiva) fenomena vremena, koji je toliko specifičan za sam medij fotografije.

Tko je, dakle, kustos?

Ova izložba održava se, sad već kao dio tradicije, svake jeseni u istom izložbenom prostoru u organizaciji Hrvatskoga fotosaveza. Kustos je ovogodišnje izložbe domaćih autora Vladimir Gudac, povjesničar umjetnosti i sam autor svjetlopisnog medija. Vidjeti vrijeme po svom karakteru subjektivno je viđenje toga vječnog fenomena, kako grupe autora tako i njihova kustosa. Gudac je izborom umjetnika, a posebno njihovih djela uglavnom eksperimentalnog predznaka, formirao snažan ansambl koji je uspio povezati na nekoliko duhovnih i idejnih koordinata.

Autori su provjereni: Petar Dabac, Tošo Dabac, grof Karlo Dragutin Drašković, Ivan Ladislav Galeta, Vladimir Gudac, Mario Hlača, Radovan Ivšić, Željko Jerman, Ivica Kiš, Josip Klarica, Dalibor Martinis, Enes Midžić, Nada Orel, Hrvoje Sarić, Željko Sarić, Mladen Stilinović, Sven Stilinović, Šime Strikoman, Zdenko Strižić, Goran Trbuljak i Zlata Vucelić.

Umjetnici različiti po credu i usmjeruju, kronološki su disperzirani više od jednog stoljeća, ali ih povezuje zajednička nit — autentičan doživljaj vremena. Tako je autor izložbe posegnuo za krasnim slikama, još iz 19. stoljeća, da bi glavnu misao omeđio fotografijom snimljenom posebno konstruiranim fotoaparatom koji bilježi okolinu sinkrono dok se vrti (grof Karlo Dragutin Drašković našao se na oba pola — polazište je njegova poznata fotografija Skok grofa Erdędyja iz 1895, a na drugom polu našla se fotografija Željka Sarića Prolaz Karla Draškovića iz 2001 — rezultat je fotografija u obliku friza nastala šetnjom kroz Ilicu).

Svako od djela autentično svjedoči o raznovrsnosti i bogatstvu fotografskih postupaka primijenjenih na originalne načine, bilo da je riječ o fotogramu, toniranoj fotografiji, izrezivanju, kemijskoj destrukciji slike, videu, kseroksu, toniranoj fotografiji ili prefekciji fotografske slike. Manipulacija u tijeku postupka dala je intrigantne rezultate, a svaki pronalazi opravdanje u zamisli i namjeri njezina autora.

Grupa autora

Goran Trbuljak na pragu konceptuale kasnih šezdesetih snima seriju od četiri fotografije u boji Val-inverzija, postavljene obrnutim redom, na kojima se odvija lom morskog vala. Mladen Stilinović sredinom sedamdesetih u Izvađenima iz gomile duhovito spaja doslovno i konceptualno, fizički izrezujući (i poslije izolirajući) ljudski lik iz fotografskog papira. Muzej sjena Nade Orel otkriva zaokupljenost umjetnice jednostavnim i efektnim fotografskim postupkom, fotogramom. Snima inverzne siluete poznatih umjetnika i suradnika, u velikim formatima. Camera obscura Ivice Kiša snima neopazice i neposredno, te upija vrijeme i prostor pred mikroskopskim otvorom.

Metamorfoze (1984) Šime Strikomana nalaze se na pragu ere digitalnog. Snima videosekvence i kolorističkom dinamikom transformira motiv u apstraktne amebe. Instalacije videa i fotografija Dalibora Martinisa Peysage Perdu iz 1991. posljednje su snimke dvojice stradalih snimatelja Gordana Lederera i Žarka Kajića. Na fotografijama izdvojena su dva križića iz totala slike čiji sadržaj korespondira vis a vis zacrnjenim video ekranima. U smislu klasičnosti i perfekcije dosljedan je praški đak Josip Klarica u motivima Maksimirskog jezera i Starog hrasta. Radikalni Željko Jerman prelazi granicu klasične fotografije i eksperimentira s kemijom i osjetljivom fotografskom emulzijom (Mjehurići) s jasnim porukama (Krepaj! fotografijo); Enes Midžić povezuje fotografiju i objekt. Umjetnica Zlata Vucelić potkraj osamdesetih koncentrira se na seriju Drugo vrijeme, snimajući opipljivo melankolične motive starih satova i patine natopljene sepijom.

O svakom od autora koji su dali vrijedan obol umjetničkoj fotografiji moglo bi se još mnogo pisati. Činjenica je da su vrijeme i efemernost konstanta ozbiljnoga umjetničkog promišljanja i spoznaje, a ova izložba predočila je njegove individualne primjere.

Iva Brezovečki-Biđin