Zidanje i pjesnikovo prigovaranje

Zidanje i pjesnikovo prigovaranje

Snop dokumenata o sporu koji se između Hektorovića i Paladinija vodio jeseni i zime 1524, a razriješio dijelom u korist drugoga u proljeće sljedeće godine (baš u danima kada Vinko Pribojević hvarskim plemićima čita hvalospjev o Hvaru), jedinstven je ne samo po količini građe koja nam — na desecima stranica — ocrtava gruntovni spor oko jedne od važnijih točaka naše renesanse, nego osobito zbog mogućnosti da iz njega mnogo bolje upoznamo psihogram pjesnika-graditelja

Isus i Marija

Napisao dana 14. kolovoza 1524. gospodin Petar Hektorović prejasnom sucu protiv gospodina Franje Paladinija:

Prejasni Gospodine kneže i providure, gospodin Franjo Paladini, vidjevši da kroz ova dva dana kanim otići na jematvu, te da ne mogu čekati kraj spora, kako ne bih izgubio ono malo skromnih prihoda od kojih živim, baš prekjučer je započeo gradnju pred gradskim zidinama u prislonu na njih (...) suprotno našim zakonima i privilegijima Presvijetle Signorije, zauzimajući uistinu non solum javni odnosno sporedni prolaz (el gatulo comun over vicinal) nego i moje navlastito mjesto i zid moje kuće sa zapadne strane zaklanjajući mi pogled na luku i druge ugodnosti, podižući tu gradnju s lukovima i otvorima (con volti et cave) naslanjajući se na gradske zidine, svodeći ih na svoje potrebe za komoditet vlastite kuće (...) što mi zaista šteti kući, s ciljem da je napustim, quum fetor et dolor interimat homines et sunt de maximis prosternentibus virtutem, stvar nequaquam da bude podnošena s pravdom, što je sve urađeno (...) i sa očitim štetama i opasnostima za čitav grad (...) ja, Petar Hektorović pok. gospodina Marina, nemajući sada vremena da se sporim iz navedenih razloga, pretendirajući samo uacta prima oportunitate temporis da se retractar pravda, tražim da rečeni gospodin Franjo bez daljnjih troškova i svađa ukloni navedenu gradnju (...) moleći Prejasnog kneza i providura, koji bi trebao brinuti o dobru i zlu ovog grada, i paziti na neposredne štete i opće opasnosti, da izvoli izići na spomenuto mjesto prije nego što stvar uznapreduje i zastari, et vedendo fide oculata ut supra naloži da je vrati u prvobitno stanje (...) za što je potrebno djelovati što je hitnije moguće.

Tako u dahu, u jednoj jedinoj rečenici, veoma uzrujanoj, a opet skrojenoj po dobrim pravničkim uzancama, iznosi svoju žalbu gradskom knezu-providuru pjesnik Petar Hektorović. Snop dokumenata o sporu koji se između Hektorovića i Paladinija vodio jeseni i zime 1524, a razriješio dijelom u korist drugoga u proljeće sljedeće godine (baš u danima kada Vinko Pribojević hvarskim plemićima čita hvalospjev o Hvaru), jedinstven je ne samo po količini građe koja nam — na desecima stranica — ocrtava gruntovni spor oko jedne od važnijih točaka naše renesanse, nego osobito zbog mogućnosti da iz njega mnogo bolje upoznamo psihogram pjesnika-graditelja.

Prostor pred gradskim zidinama

Situacija na samom terenu prilično je dobro poznata. Pažljivijim čitanjem Hektorovićeve oporuke Duboković je pokazao da je Petrova kuća ona — nešto istočnije od morskih vrata, na gradskim zidinama — kojoj se dolazi dvostrukim starim stubištem na sular. Petrova bi se kuća nalazila, dakle, između tzv. ljetne Paladinijeve kuće (prva plemićka kuća većeg stila na otoku) i ruševina kuće Gazarović, sjeverno u Grodi. Imamo u oporuci i indikacije dimenzija (tutte le quatro stantie) iz kojih se vidi da je bila skromna veličinom, Duboković veli »zacijelo građena od predaka (s obzirom na njen romanički ugođaj), jer se Petar koncentrirao na gradnju u Starom Gradu.« Nalazim, međutim, da je kuću kod zidina i vrt ispod njih zapravo kupio Petrov otac Marin pok. Hektora za 86 dukata ugovorom od 9. travnja 1494. od Petra Bertučevića, a taj opet od bračkog plemića Ivana Mišetića, čemu je Marin 1509. pridodao još jedan dio Mišetićeva vrta. Spor o kojemu govorimo ticao se dakle prostora pred gradskim zidinama gdje su stajali vrtovi odijeljeni zidovima i niz provizornih gradnji, uz neke čvršće — istočnije (poput ospedala i crkve Svih Svetih koja je od ljetne palače Paladinijevih bila odvojena uličicom. Kupivši neku kućicu koja je bila prislonjena uz njegovu već podignutu palaču na Pijaci, Paladini je odlučio na njezinu mjestu podići novu gradnju, očigledno uzurpirajući javni prolaz uza zidine.

Paladinijeva gradnja — Hektorović je zove bastionom s toretom — do nas je došla bitno izmijenjena. Na temelju arhitektonskih snimki iz arhiva Boglić-Božić može se zaključiti da je rekonstrukcija palače izvedena 1870. bila temeljita i da je provela dosljednu simetrizaciju pročelne kompozicije koja je već u barokno doba bila alterirana. Naime, jedan opis palače iz 1652, dosad također nepoznat (pisan rukom trogirskog povjesničara Pavla Andreisa koji je bio u srodstvu s Paladinijevima), ne podudara se posve s nacrtima palače prije restauracije iz 19. stoljeća na kojima se pak uočava pozicija sporne torette građene uz stražnji, sjeveroistočni ugao palače, očigledno na položaju kojim se branio prilaz Paladinijevu vrtu propugnaculumu!

Ta palača na hvarskoj Pijaci, koja se tada tek formirala, u ispravama se često naziva ljetna kuća Paladini, razlikujući se od desetak metara udaljene zimske, na gradskim zidinama istočno od morskih vrata. Na drugom katu imala je tri sobe orijentirane radi ljetnih sparina prema sjeveru, odnosno prema vrtu pod gradskim zidinama nad kojima se proteže monumentalni balkon Paladinijeve zimske palače. Tu ljetnu palaču uistinu je mogao u drugoj polovici 15. stoljeća graditi vitez sv. Marka Marko Paladini — Paladinić, kako ga piše izvorna isprava mletačkog Senata o dodijeli titule i povlastica.

No, vratimo se dokumentima. Frane P. već nakon tri dana, 17. kolovoza 1524, odgovara pred knezom i providurom koji mu je na Petrovu žalbu, i nakon vlastitog uviđaja, privremeno obustavio radove:

... Od drugih sam čuo za njegovo neslaganje, a vaše mi je Gospodstvo zabranilo da gradim do kraja berbe, a kao što sam već rekao, pripremio sam se za nastavak radova, a želeći kao što mi je uvijek običaj slušati moje gospodare, ponovno pitam gorerečenog gospodina Petra, koji je bacio stvari i materijal pripremljen za tu gradnju, da mi vrati moje novce, u suprotnom ću nastaviti radove (...) a u slučaju presude da sam ja bespravno gradio platit ću kaznu i na moj račun ću ukloniti gradnju.

Kuća za dvije tisuće ljudi!

Petar — a vidimo da je na gradilištu bio vrlo žustar, da čak baca Paladinijeve stvari — nije otputovao u Stari Grad kako je namjeravao, nego je istog dana ponovio potvrdio svoje posvemašnje neslaganje s gradnjom, da bi 28. listopada opširno, točku po točku — u pravom elaboratu od punih deset stranica, koje imaju kvalitetu prave literature — izložio povijest i stanje spora, jer je Paladini u međuvremenu, dok je on bio zauzet svojim vinogradima u starograjskom polju, nastavio radovima:

Magnifice et clarissime domine comes et provisor... Gospodin Franjo, imajući stojnu kuću u gradu Hvaru iznad gradskih zidina, ispred koje je izvan grada druga njegova kuća ili bastion, velika i prostrana da može primiti dvije tisuće ljudi, (!!!), sa ograđenim dvorištem koje se nalazi između spomenute kuće izvana i one nad gradskim zidinama unutar grada; i probivši već ranije vrata iz svoje kuće kroz gradski zid da bi po svojoj volji mogao izlaziti iz grada, gospoda suci su mu naložili da zazida vrata u zidinama, (...) jer nijedna privatna osoba nema prava slobodnog ulaza i izlaza iz grada...... Prošlog kolovoza, bez obziranja prema Vašoj Visosti i bez razmišljanja o šteti i inkomodiranju susjeda, gospodin Franjo je na tom mjestu započeo gradnju jednog jadnog zida koji neki zovu toreta (kulica), neki potrebica, netko ovako netko onako, na gradskim zidinama pod kućom nekad Gazzarovića ili Piretića, koja je nedavno pripala gosp. Franji po ispravi na koju sam na vrijeme upozorio i žalio se, i to pred mojom kućom sa velikim štetama i beskrajnim dekomodiranjem, te sramotom za moju kuću...

...gosp. Franjo vidjevši da nečasni početak gradnje ne može doseći cilja kojemu je težio, oholo je čak pred V. V.. zaprijetio mom životu uvjeren u svoju veliku moć i dugi red sljedbenika... ali ja se nisam obazirao na razne prijetnje već sam vjerovao u pravednost Vašeg gospodstva...

Deset točaka žalbenih

I sad, u deset točaka (od kojih nam danas neke imaju Držićevsku duhovitost), iznosi zašto se žali:

10. Et primum, stoga što se dio te njegove gradnje diže pred mojom kućom come ad oculum se vidi....

30 Jer mi je zazidao i začepio ulični »sburador« (otvor za ventiliranje) odnosno obližnji zajednički »gatuelo« (uzak prolaz, kanižela) unutar grada između kuće moje i one rečenog Franje, prisvojivši ga uprkos mom protivljenju... nad ovom ulicom ispod jednog stepeništa, obje kuće ab urbe condita imaju prozore za izlijevanje vode i »drugih komoditeta« (to su nečisti) prema povlastici za rečene skale od 8. veljače 1443....

40 Zbog toga jer mi je zazidao i začepio »sburador«, naravski, ulazi mi voda u konobu koja je pod zidinama unutar grada te se u njoj ne može boraviti od vode koja se u doba kiša slijeva kao bujica sa kaštela ulazeći ispod rečenih stepenica između naših dviju kuća u dužini izvan grada kroz obližnju uličicu, odnosno zajedničku, između vrta rečenog gosp. Franje, na zapadu, i moga posjeda, te onog gosp. Franje uz bolnicu sa istoka prema trgu....

60 Jer mi je zaklonio pogled na luku i grad koji je oko te luke što je najljepši dio moje kuće koja nam je prodana ugovorom u Veneciji po kojem je slobodna sa svih strana i sa svim svojim komoditetom prije više od 30 godina... te stoga želim uživati u pogledu na isti način kao što to on želi, pa vas da to potvrdite šaljući dvije osobe koje bi provjerile liniju zapadnog ugla njegove gradnje usporedivši je s pogledom s mog prozora...

90: Ako se ta gradnja nastavi, što je po sudu rođaka i meštara gosp. Franje neophodno, morat će napustiti svoju kuću i ostaviti je nenastanjenom jer kao što kažu liječnici fetor et dolor interimunt homines et sunt de sume prosternentibus virtutem, što se nije stvar koju se može trpjeti..

100:.......... od zla i teškoća neće stradati samo moja kuća već čitav grad, jer on (messer Frane) može u doba mira i rata po danu i noći primiti izvana tolike hiljade ljudi u svoju vanjsku kuću (...) uz beskrajno moje dekomodiranje s tako ogromnom zgradom (...) nanoseći privatnu štetu i diskomod mojoj kući i opću opasnost za čitav grad, o čemu se nijedna privatna osoba ne usudi ni promisliti a kamoli se upustiti u radove...

Odgovor na žalbu

Paladini na sve to odlučuje povisiti ton i udariti nisko s aluzijama na neke, za Petra i njegova oca Marina politički kompromitirajuće situacije zbog kojih da su bili ispitivani i zadržavani od magistrata i Savjeta desetorice! Ističe nasuprot, u ne kraćem odgovoru, dva tjedna poslije, 14. studenoga 1524, vojne zasluge svoje obitelji za Prejasnu republiku, za što su zaslužili niz povlastica. Obraća se Petru i izravno:

Kad neko ne govori istinu treba mu odgovoriti.... zahvaljujući Bogu ni ja niti moj otac ni itko od mojih nije bio ispitivan ni zadržavan od Vijeća desetorice ili nekog drugog magistrata kao gosp. Petar i njegov otac zbog njihovog pretjeranog apetita, ali o tome ne želim više govoriti. (...) a Vašim prethodnicima je kao i Presvijetloj Signoriji dobro znana vjera i iskrenost kuće Paladini posebno, a ponajvećma zasluge viteza dr. Nikole Paladinija (...)

Kad moj protivnik kaže da želim sagraditi kule, kulice, bastion i ostalo, ne preostaje mi drugačiji odgovor jer Vaše gospodstvo dobro vidi da su naokolo čitava grada na gradske zidine prislonjene kuće i gradnje, pa čak na palači V. M.... Sed, amice, zašto šutjeti o vašoj stojnoj kući, sagrađenoj i naslonjenoj na gradske zidine na kojima ste prošlog srpnja napravili dva otvora visine oko 3 lakta od zemlje »za vaš komoditet«, kao što obično kažete?... Pokažite mi malo obranbeni prolaz i krunište zidina pred vašom kućom na zidinama grada...

(ad. 5) gdje kaže da sam zauzeo prostor izvan grada tako da ne može bacati vodu i druge stvari, treba mu odgovoriti da se svatko mora zadovoljiti sa svojim, a ne tražiti tuđe kao što bi htio gosp. Petar koji na moj vrt želi bacati vodu i smeće (sopra lorto mio butar aqua et scovace), quod neganti parti me offero probaturum, i da je zid na kojem gradim moj i zapadno od njega da je sve moje do Nikolinija, te istočno od zida do vrta gosp. Petra. (...) gradim i podizat ću stari zid koji po dozvoli i privoli njegovih prethodnika mogu dizati koliko želim prema dokumentu koji prilažem. Amice habbi pacientia nam quod semel placiut amplius displicere non potest pacto convenerunt...

Valja kazati da je Paladini mogao imati gotovo imunitet u čitavom sporu s obzirom na ugled u očima mletačkih upravitelja gradom. Kapetan vitez Marko Paladini, uz oca Hanibala Lucića, na čelu je fusta koje su 476-77. upućene da ošteti tursku zemlju u »perimetriji« Krajine — Primorja. Ratujući na svoj trošak, zalijeću se i otimaju plijen od 4.000 životinja krupnog i sitnog grla, mnogo pokretnina i 46 zarobljenika, doslovno — robova, što su podijelili u Hvaru. Nikola P. advokat je komune 1459. a 1463. poslanik na bosanskom dvoru, suprakomit hvarske galije 1471-74. na Levantu, pa u Napuljskom kraljevstvu (Gaeta, Taranto, Napulj). Stekao je u tim bojevima naslov viteza i zlatnu togu, doživotno oslobođenje od poreza i da može kad hoće biti suprakomit. Paolo Paladini f. di Nicolo equite 4. travnja 1501. odlazi u Trogir da drži frontu protiv Skender-paše; zajedno s ocem služi na Krfu i u Kalabriji (Taranto, Gaeta); proslavio se odbivši napad triju francuskih brodova, pomogavši u razbijanju đenoveške opsade Pise i Livorna 10. kolovoza 1497.

Hektorović pod prijetnjama

Na takav protunapad Petar odgovara tek 10. ožujka 1525, ali još opširnije prilažući niz dokumenata, upozoravajući na početku da je izložen stalnim prijetnjama.

... zbog ljubomore, otrova i zlonamjernosti koji sadrži taj tekst ne zaslužuje da bude priložen civilnoj parnici. Moji protivnici se pred Vašim gospodstvom ne usuđuju mene vrijeđati i prijetiti, ali u svojim pismima punim uvreda pokazuju svoje pravo lice. Da su čitali Euripida znali bi da ništa nije gore u čovjeka od kužna i pogana jezika, i ako ih priroda nije obdarila nikakvom drugom vrlinom obilato im je dala zao jezik.

Posebno se osvrće na spomenute političke aluzije odbacujući ih potpuno, ističući, dapače, da je dobro poznato da su upravo njegovi, u doba mletačkog preuzimanja grada, bili prvi koji su postavili nepobjedivi barjak Svetoga Marka na gradske zidine, te da je njegov otac u doba Anzela Tarvisana, koji je bio capitanio general da mar, opremio jedan brigantin o svom trošku, prateći njegovu visost u svim ekspedicijama, izdvajajući stotine i tisuće dukata znojeći se i radeći za ovaj otok..., da je njegov barba kavalijer Jakov Hektorović stekao zlatni pojas i plašt te lijepu godišnju rentu i dukale za junaštvo koje je na svojoj malenoj galiji pokazao u opsadi Modona (to ću sve s duždevskim pismima i drugim autentičnim dokumentima poslati na mjesto i u vrijeme kada to bude potrebno...)

Nažalost, ne znamo na što je Paladini mogao ciljati, ali vjerojatno ne griješimo ako u Petrovoj svojevoljnoj izolaciji u Tvrdalju vidimo refleks na ove diskorde. Mislim se, štoviše, nije li poznata epizoda iz Ribanja, kada pjesnika pozivaju na palubu mletačke galije da hvale njegovu gradnju i vrtove, Petrova autoapokrifna invencija. Čudno je naime da su u spjevu svi imenovani osim tako značajne ličnosti koja ga je, navodno, ugostila na državnom brodu koji je tuda plovio baš u času Petrovih trodnevnih skitnji.

Veli, dakle, pjesnik:

Nevezano za slučaj je njegova primjedba da sam otvorio dva otvora (romba) na mojoj kući koja je na gradskim zidinama; šuti, velim, prijazni prijatelju, jer me ugriz tvojih zubi ne može uvrijediti; otvor sam napravio da osvijetlim konobu i veliku željeznu rešetku nisam stavio na štetu i uvredu drugima, kao što to vi radite messer Francesco Palladini, već milošću i dozvolom suca (...), jer o svemu obavještavam nadređene. Lijepo krunište sa šetnicom pred kućom su napravili njegovi stari za ugodu i da bi pokazali svoju posebnost jer nitko osim njih to nema u gradu; uživaj je, velim, i nastavi sa čestitim radovima na svome a ne sa štetom i uvredom susjeda.

Osobito ga je iritiralo što se prijetilo i vrijeđao on i uspomena njegova oca pred očima kneza: O njemu sam pisao kao o oholom i neposlušnom čovjeku, ne spominjući to kad nije htio otvoriti vrata dvorišta Vašem gospodstvu, pa ste morali kružiti okolo da biste vidjeli gradnju zbog koje sam ga tužio, niti laži i prijetnje koje mi je izrekao u Vašoj prisutnosti. (...) Također kaže da se svađam s njim da steknem ugled.... Još kaže da ja to radim zbog nadmetanja i da nisam prosvjedovao nizašto drugo. Što se tiče nadmetanja, amice, diži i ruši što si gradio, uživaj u svom miru, i ostavi moje amice kao što je bilo prije. (...) I još se ubogo ispričava da gradi samo zaklon kako mu izvana ne bi gledali u kuću, a mogao je zazidati prozore da ga sunce ne vrijeđa i da ga drugi ne vide.

Iz dišpeta zahod pod prozorima

Petra je osobito boljela činjenica da je izgubio pogled na luku. Iz svoje je kuće, kroz procjep između svoje kuće na zidinama i Paladinijeve ljetne palače, preko vrtova koji su se nizali sve do sklopa Kneževe palače, mogao uhvatiti sugestivan pogled na vrevu luke u koju su, kako piše Priboević, »praznu ujutro, uvečer znali uploviti i dvadeset do trideset velikih lađa; s bogatog istoka, iz plodnog Latija, hrabre Ilirije, sunčane Afrike, opore Hispanije, surove Skitije, sretne Arabije, rječite Grčke... Vrlo je ugodan prizor, a za gradske znatiželjnike vrlo zgodno, što svakog dana vide u ovom gradu ljude raznih narodnosti, koji izmjenično na svojim lađama jedni za drugim dolaze.«

Presuda od 15. srpnja 1525. nije išla u prilog Hektoroviću, pa se nastavio žaliti. Još u srpnju 1533. pred gradskim knezom u hvarskoj loži, kada Hanibal zastupa rođaka Frana Paladinija u sporu s Petrom, spominje se presuda iz kolovoza 1525. po kojoj je Paladini, odlukom mletačkih sindika, morao tijekom 15 dana urediti odvod vode u kanalu (kloaka) koji je svojom nečistoćom ljeti smetao susjednoj Hektorovićevoj kući. Čini se da je Paladini iz dišpeta pod njegovim prozorima podigao zahod.

Spis toliko opsežan i slojevit da smo ga ovdje mogli samo u sažetoj formi prepričati izuzetno je važan ne samo za interpretaciju razvoja hvarske Pijace i sklopa kuća koji se postupno gradio, prvo voljom pojedinaca, a poslije i planski pred gradskim zidinama. Zanimljiv je i zbog terminologije, a osobito zbog mogućnosti da izbliza pratimo Petra u sastavljanju žalbi i opisivanju svog urbanističkog problema — u čemu je doma koliko i u sastavljanju Ribanja. Može se dakako pretpostaviti da ga je ojađenost čitavom tom situacijom, koja se nije povoljno rješavala za njega, dodatno učvrstila u odluci da skroz veže za Tvrdalj i da kuću u Hvaru oporučno ostavi ne nasljedniku nego siromašnim pobožnim ženama. Ali borbu za svoju pravicu nije ostavio. Iz isprave od 28. prosinca 1536. kojom hvarski knez Kornelije Barbaro dopušta Petru da može podići kamene stube za kuću zauzimajući jedan lakat javne ulice vidimo da je Petar dalje uređivao svoju kuću u Hvaru... O svemu tome svjedoče brojni dokumenti sačuvani u njegovu arhivu prenešenu sedamdesetih godina u dubrovački arhiv HAZU, te spisi u zadarskom Državnom arhivu, iz kojih vidimo da se spor oko vrta pod zidinama vodio još cijelo stoljeće po njegovoj smrti, do u osvit 18. stoljeća.

Joško Belamarić