Volim ga – ne volim ga...

Volim ga – ne volim ga...

Ivšićev referat Krleža izdaleka izazvao je najbučniji i najdulji pljesak publike

Tradicionalna znanstveno-teatrološka manifestacija Krležini dani u Osijeku održana je ove godine od 4. do 7. prosinca, ponudivši brojnim posjetiteljima smotru recentnih kazališnih ostvarenja, izložbe i književne promocije, dok je središnji dio bio posvećen znanstvenom savjetovanju pod nazivom Hrvatska dramska književnost i kazalište — inventura milenija, drugi dio. Kao što je određenome krugu javnosti zacijelo već poznato, ovogodišnji, XII. Krležini dani svakako će ostati zapamćeni po odvažnu kritičkom istupu jednoga od najistaknutijih predstavnika europskoga i hrvatskoga nadrealizma — Radovana Ivšića. Iščekivan kao jedan od najatraktivnijih gostiju ovoga znanstvenoga skupa, Radovan Ivšić je već prvom rečenicom — »Krleža je najveća katastrofa za hrvatsku književnost!« — počeo izlagati svoj referat Krleža izdaleka in medias res.

Taj je kontroverzni referat s radikalnim osudama Krležina moralnoga i estetskoga stajališta u cijelosti već objavljen u prethodnome broju »Vijenca«, dok je po završetku usmenoga izlaganja na Pedagoškome fakultetu izazvao najbučniji i najdulji pljesak publike. Osim toga, čini se da je Ivšićeva tema jedina izazvala sudionike Krležinih dana na određenu polemičnost, tako da je predsjednik Odbora Krležinih dana Branko Hećimović odmah po završetku Ivišićeva govora komentirao kako Krležini dani nikada nikoga nisu obvezivali na unificirano mišljenje. No, već je u večernjim satima, na predstavljanju zbornika radova s prošlogodišnjih Krležinih dana i izabranih djela Marijana Matkovića, Branko Hećimović osjećao potrebu prilično emotivno dodati: »Lako je govoriti o Krleži izdaleka, ali trebalo je ostati ovdje i suočiti se s prilikama koje su ovdje vladale. Ja osobno volim i cijenim Krležino djelo!«. Kao što se moglo vidjeti i iz kratke ankete u HTV-ovoj emisiji za kulturu Pozivnica, uvaženi su se sudionici podijelili oko Ivšićeva izlaganja, dok je sam Ivšić u intervjuu za »Glas Slavonije« kategorično zaključio: »Ako se već zna kakav je moj stav o Krleži, jer to nije od jučer, ja ne mogu promijeniti svoje mišljenje samo zato što sam bio pozvan na Krležine dane. Baš suprotno, ja sam upravo na Krležinim danima morao reći što mislim o Krleži, u ime slobode i u ime svoga mišljenja!«.

24 znanstvenika u izboru

Osim Radovana Ivšića, na ovogodišnjim su Krležinim danima izlagala još dvadeset i četiri eminentna znanstvenika, pa kako bi izbjegli brzojavno nabrajanje u ograničenome, trokartičnome prostoru novinskoga izviješća, u ovome tekstu ukazujemo na izbor uglavnom najzanimljivijih tema i radova. Nakon što je Luko Paljetak, kao prvi izlagač u nizu, kronološki opisao svoju stvaralačku biografiju i autorsku poetiku pod sintetskim naslovom Moje daskanje na valovima teatra, Zoran Kravar iznio je zanimljivu filozofsku analizu o monističkome teatru Miroslava Krleže koji je samo prividno dualističan. Antonija Bogner-Šaban je pak predstavila povijest teatrološkoga tematiziranja Baruna Trenka između mita, umjetnosti i povijesne autentičnosti, dok je Adrijana Car-Mihec na tragu recentnih feminističkih teorija detektirala diskretne strategije Marije Jurić-Zagorke u ukazivanju pozornosti na ženske likove u njezinim zabavnim komadima.

Svakako treba spomenuti onu grupu izlagača koja je ovom prigodom govorila o relativno nepoznatim imenima i djelima. Tako nas je Svjetlan Lacko Vidulić upoznao sa stvaralaštvom zagrebačke učiteljice Camille Lucerne, Stanislav Marijanović interpretirao je dramu Sfinga Branka Vodnika, Branko Hećimović opisao je rad Matice hrvatskih kazališnih dobrovoljaca, a svakako su najzanimljiviji bili Ana Lederer, Sibila Petlevski i Branimir Donat. Dok je Ana Lederer iscrpno govorila o intrigantno ustrojenome udžbeniku glume Tita Strozzija, Sibila Petlevski istaknula je kako se nekad osporavana teorija glume Branka Gavelle tek sada savršeno uklapa u najnovija, sofisticirana teorijska promišljanja, a Branimir Donat nastavio je i ovaj put ustrajno afirmirati stvaralaštvo darovite, ali dosada marginalizirane Dunje Robić.

Naposljetku, skupini najaktualnijih izlaganja nedvojbeno pripada impresivno predavanje Nedjeljka Fabrija o potresnoj sudbini promašenih projekata glazbenoga kazališta u doba socrealizma, koje se odlikovalo romanesknim potencijalom u najboljoj maniri Fabrijeve proze novopovijesnoga žanra! Nakon što je Alfi Kabiljo ukratko predstavio povijest hrvatskoga mjuzikla i rock-opere, Marin Blažević govorio je o novim uvjetima slobode za kazalište u tranzicijskome društvu. U tom kontekstu nije propustio komentirati kako se tematizirao lik vladara, ovoga ili onoga oca nacije, pa na kraju i samoga Franje Tuđmana u ideologiziranim predstavma hrvatskoga teatra devedesetih, pri čemu je ponajveću pozornost na kraju posvetio spektaklu u povodu jednoga od rođendana Franje Tuđmana.

Svojevrstan je komentar najrecentnijeg hrvatskoga kazališnoga trenutka izrekla Sanja Nikčević, pojašnjavajući da su trenutačne hit predstave na našim kazališnim daskama (a ponajprije na sceni HNK Split) tek zakašnjeli refleks na nedavni trend u britanskome teatru, koji je učestalo počeo producirati predstave etiketirane nazivom into your face drame. U zaključku je istaknula da suvremeni hrvatski teatar, osim zakašnjelosti za europskim kazališnim kretanjima, obilježava i jedna pozitivnost — ponovno uvažavanje značenja dramskoga pisca i poruke koju on u svome dramskome tekstu ispisuje...

Igor Gajin