Već treći ove godine

Već treći ove godine

Zdenko spokojno namaže Gavrilovićevu vegetarijansku paštetu na frtalj bijelog. Nasloni nos na prozor kao da će inhalirati jesenju maglu.

— Niš se ne vidi.

Kad nisi oprao prozore od Božića, zareži Pero. S devetog kata Mamutice obično bi se raširio pogled, ako ni na šta drugo, onda na prozore Zetove kontrolorke Kornelije, brkate brinete s viškom oblina proporcionalnom manjku inhibicija, što je jedno s drugim kompenziralo sivilo novozagrebačkog arhitektonskog fijaska.

— Magla, veli Zdenko. — Oćeš sojine hrenovke?

Ubaci bljedunjavi par u kipuću vodu, a Pero se nakostriješi proklevši sve vegetarijance u deseto koljeno. Teleću koljenicu, zaslini. Pojeo bih koljenicu. Pojeo bih bilo što, čak i te odurne vegetarijanske crvuljke, samo da mogu.

— Nećeš jesti? Opet veltšmerc?

Pero okrene glavu i duboko udahne brojeći do trideset tri. Da ga upaljeno grlo nije toliko boljelo, izgrizao bi sve od reda i urlao do besvijesti. Veltšmerc?! Brus!

— Kupio sam ti remen! Rebrasti. Ali za Božić, brzo se sabere Zdenko. — I teglu krastavaca, one sitne makedonske koje voliš, objasni skidajući lonac s vatre, oblizujući se od uha do nosa. Zgrabi kečap i hren, izmiješa jedno s drugim, pa u smjesu nareže hrenovke.

— Sigurno nećeš? —

Pero se skutri na stolcu, uvuče se sam u sebe od žalosti, prezira i očajanja. Prazan mu se želudac još više skupi, a ranjeno grlo zapeče gore od feferona. Remen! Kupio mu je remen! Da crkneš od muke! Prokleto povrće! Omekšan mozak od kuhanja na pari. Treba jesti mesa! Juneći but, teleći šnicli, mlada janjetina, pileća jetrica, pečena patka! To je hrana — žvačeš, ne da zobaš zrnje. Od ptičje hrane samo ti želudac podivlja.

Na frižideru je visila fotka — on povraća pod drvetom, a Zdenko pobjedonosno drži neku gljivu maglovito nalik na tartuf, prošlotjedna sljemenska avantura. Alergičan je na travu, drveće i vedro nebo, više od svega mrzi izlete i prirodu. Zašto su kamikaze nosili kacige? Zašto Gorbačov ima išijas? Zašto tvorovi smrde? I zašto on, zaboga, živi sa Zdenkom?

Šest mjeseci dijelio je životni prostor sa biljožderom u dvosobnom stanu Mamutice. U početku je eksperiment išao dobro, Zdenko je rado usisavao, brisao prašinu i iznosio smeće prije nego što bi se upljesnivilo, ali dobar je dojam poništavao fašističkim tiranijom. Pozitivan stav, meditacija prije spavanja i joga za dobro jutro. Zabranjeno pušenje, alkohol i seks prije braka — to je još nekako i mogao provariti, ali miroljubiva koegzistencija sa sisavcima, e to neće ići!

— Treba mi kisika, veli Zdenko. — Malo protegnuti noge nakon ručka, to je dobro za crijeva.

Na pravom si tragu, stari, pomisli Pero, razmišljaj i dalje u tom smjeru. U smjeru mesnice. Nije Zdenko loš momak, samo mu fali proteina. Odluči mu dati još jednu šansu, ipak čovjeku kao takvu nije lako spoznati da smisao života leži upravo u probavi, i da mu do prosvjetljenja fali još samo jedna mala kockica u mozaiku — dnevna doza bjelančevina.

— Ajmo u šetnju, predloži Zdenko.

Pero se dublje zavuče u deku. Kakva sad šetnja? Jesi normalan? Bolestan sam! Hladno je. Puše. Bole me noge. Vidi kako je oblačno, samo što ne tresne pljusak! Prognozirali su tuču veličine lubenica! Jel baš moramo ići van? Jel baš moramo svaki dan u šetnju? Dva puta?

Zdenko dohvati jaknu i nabije kapu na nos.

— Ajde, idemo! Koji ti je vrag danas? Skupio si se ko pokisla kokoš, ni bu ni mu! Jel se nešto duriš? Živni malo, nisi baba da samo sjediš kod radijatora i knjavaš! Koji ti je đavo?

Pero promoli nos iz fotelje, bijesno ga pogledavši krmeljavim očima. Jel baš moramo? Navući ću novu upalu sinusa, a ovu sam tek zaliječio... Bolestan sam čovječe, imam temperaturu, grlo mi je skršeno, ne mogu glasa iz njega izvući! Pero rastvori zube i nemoćno zakrklja.

Zdenko pak navuče jaknu i nabije na glavu narančastu kapu. — Diži se, idemo!

Prošli su tri bloka bez riječi. Zdenko je stisnuo usne i marširao kao da ide na Igman, a Pero ne samo da nije pustio glasa, nego je iz protesta isključio i mozak. Zbog tako žestoke koncentracije Zdenko se saplete o Perine noge i izgubi ravnotežu.

— Daj hodaj normalno! — Iz magle izroni tramvaj, žuti, četrnaestica. Vozač nije ni pokušavao zakočiti, a kontrolorka Kornelija tako je vrištala da su joj popucali gumbi na zetovskoj košulji.

Zdenko leži pod tramvajem, iz džepa mu poispadali sojini kolačići, a ošamućeni pas sjedi kraj njega. — Pasmater, ovo je već treći ove godine. Sad još i sprovod, i karmine, i korota, a zbilja nisam u formi, sinusi, grlo... Pa onda potražiti novog vlasnika... Možda neki da nije podstanar. Jebemti, samo nek ne bude vegan! — Pero ustane, podigne rep i izgubi se u magli.