U ovoj kiši nema lopova

U ovoj kiši nema lopova

Rade Jarak, jedan od najistaknutijih mlađih kritičara i pjesnika, gotovo istodobno objavljuje drugu zbirku poezije i roman

U razmaku od nekoliko tjedana objavljene su ti dvije knjige, druga zbirka poezije Vlak za Bangalore i prvi roman Kiša. Je li to dio nekakve, meni nejasne, marketinške strategije, plod slučajnosti ili nešto treće?

— Hvala ti što napominješ da sam objavio još jednu knjigu. Tako se dogodilo. Nisam baš lisac za tempiranje izlazaka knjiga. Ali imam mnogo materijala pa me od viška boli glava.

Roman Kiša nastao je od Márquezove pripovijetke U ovome selu nema lopova (naslov navodim prema izdanju Sabranih djela iz 1985). Što te privuklo razradi baš te pripovijetke? To me jako zanima budući da sam i sâm u studentskim danima, po zbrkanu sjećanju, ali baš na tu priču, počeo pisati roman.

— Ne mogu vjerovati da si i ti pokušao napisati roman o istoj temi. To me zaista iznenadilo. Ruku na srce, pitao sam se hoće li ljudi uopće zapaziti taj citat ili taj remake? No, očigledno je da u toj priči ima nešto. Ne znam točno što je to, što me pobudilo da je preuzmem. Ali je čudna količina energije koju je oslobodila ta mala pričica. Potaknula je čitavu lavinu stvari. Možda je važnija nama ovdje i sad, nego Márquezu. Ako si bio počeo pisati remake onda si se sigurno susreo s jednim problemom. Priču je vrlo teško prebaciti u naše krajeve zbog jedne pojedinosti. Ukradene su biljarske kugle i gazda ne može nabaviti nove. Kod nas ta priča pada u vodu: svaki bi mamlaz nabavio nove kugle dok si rekao keks.

Mene je najviše privlačila scena u kojoj naivac koji je zdipio kugle leži u potleušici i sanja da će imati na stotine odijela i stotine cipela. Slično je u nas danas. Razbijene iluzije.

Mi živimo u Drugome svjetskom ratu

Tvoj roman nadovezuje se na pripovijetku, duhovna povijest na duhovnu povijest, kao da teče paralelno sa zbiljom. Riječ je o izrazito autonomiziranoj djelatnosti, o osamostaljenim znakovima, koji su vrlo atipični za aktualnu domaću produkciju. Smatraš li da se ta paradigma mijenja, je li to učinak globalizacijskih tendencija ili nešto treće?

— Kažeš: duhovna povijest na duhovnu povijest. Dobro si to zapazio; to preklapanje, taj paralelizam jedna je od osnovnih poruka romana. Upravo je to ono što vidim u zbilji oko sebe. Imamo jednu priču, zbilja koju živimo i koja se događa, i onu drugu priču, mit o jednom ratu koji se zbio prije pedeset godina i koji je — retrospektivno — potpuno odredio i skrojio sadašnjost. Zbog toga je moj glavni junak Roque Junior iz Brazila, dakle stranac, Marsovac. On niš ne kuži, ne zna tajnu koju dijele svi ostali. To je i naša istina. Mi još živimo u Drugome svjetskom ratu. Tajna poruka većine novinskih tekstova i političkih govora upravo je referentna na onu staru priču, a ne na sadašnjost. To je užasno frustrirajuće, to je grozno. Mrzim kad netko u tome uživa. Fantomi i danas žive među nama. I zato u mom romanu postoji rat koji se dogodio prije dvadeset godina.

Što se tiče drugog dijela pitanja, pitanja prozne paradigme, to jest estetskog pitanja današnje proze, teško mi je reći općenito. Teško je postaviti dijagnozu, pa reći ovaj stil valja, ovaj ne. Reći ću samo jednu stvar. Svi pisci takozvane stvarnosne proze pišu jednu veliku iluziju. Pojasnit ću taj problem; zovem ga diskurzivnom iluzijom. Jesi li zapazio da je sva stvarnosna proza u obliku kratke priče? Upravo kratkoća daje iluziju zbilje. Ali, ta iluzija nije rastezljiva. Čim priča prijeđe pet, šest kartica, ili slučajno deset, dolazi do iščašenja, autori se nađu u sasvim drugom području, koje je izvan takozvane sirove stvarnosti. To je područje njihove mašte. Drugim riječima: onaj autor koji se zanima za roman ne zadovoljava se pukom stvarnošću. Iako postoje veliki realistički romani o ratu, primjerice Zbogom oružje ili Staza do paukovih gnijezda.

Tvoj roman, uglavnom retrospektivno, pripovijedanjem, daje povijest likova. Jedina fabula koja se doista zbiva jest ona preuzeta od Márqueza. Odakle taj zazor prema fabuli, koja je, u pripovijetki-predlošku, nosivi element?

— Ne bih rekao da je to zazor prema fabuli. Kreirao sam dosta likova, ispričao njihovu prošlost i opisao njihovu smrt — što je to ako ne fabula. Samo ona se zaista razlikuje od ove markezovske, koristi se drugim tipom naracije, perfektom, daje podlogu, daje zaključke. Upravo iz razloga koje sam opisao u prethodnom pitanju. Upravo zbog rata, zbog toga prokletog rata iz prošlosti koji se nemilosrdno upleće u sadašnjost. Postoji interakcija između njegove i moje fabule.

Mačizam i latino sapunice

Osuvremenjivanjem zbivanja, lociranjem u nedavnu prošlost (Che i Castro kao vremenski reperi), priča je izgubila markezeovsku mitsku dimenziju koju si pak pokušao zadržati apokaliptično-meteorološkim instrumentarijem, kišom koja svaki čas treba prerasti u potop. Nije li povijest koja se ovdje ponavlja trebala prijeći u farsu, nije li više trebalo naglasiti, recimo, povezanost nekadašnjih marksističkih revolucionarnih puritanaca sa švercerima kokaina?

— Možda jest. To se otvorilo u jednom trenutku kao mogućnost — ali bi razbilo mekoću koju naracija ima od sama početka, jer to je više stvarni, kolumbijski problem. Na jednoj drugoj, stilskoj, razini — usuđujem se reći da ova knjiga ima mnogo razina — tekst korespondira s Kiševim romanom Bašta, pepeo. Mislim, značenjski nema nikakve dodirne točke, ali formalnostilski ima. Golema količina zareza, metafora, sjetne ironije. Dakle, Kiša preuzima Márquezovu fabulu, Kiševu rečenicu i našu jezivu istinu.

Bi li, kao profesionalni kritičar, mogao napisati nastavke ili proširenja i bilo kojeg drugog djela? Recimo završetke Calvinove Ako jedne zimske noći...? Ako bi, koje bi volio dopisati?

— Odmah moram reći da Kišu smatram u potpunosti svojim djelom. Jer ne možete biti veći ili bolji Márquez od Márqueza. Osim toga njegova priča ima dvadesetak stranica, a moja sto i pedeset, a izbacio sam barem još petnaestak — dakle, razlika je očita. Tuđe fabule, ili elemente tuđih fabula, nikad ne preuzimam planski, racionalno. Nije mi previše važno. Možda mogu preuzeti bilo čiju, ali i ničiju. To je neka vrsta nadahnuća, iznenadnog blijeska.

Osim Márquezova opusa očigledan je i niz dodira (apokaliptični prizvuci, Puertomarin i tvoj Puertomoreno) sa zbirkom Mjesto na kojemu ćemo provesti noćRomana Simića. Zašto baš Simić? Jesu li geografija i mit jedini razlozi? Ovo te pitam kao kritičara.

— Pa, Kiša ima još jednu razinu. Razinu konstruiranja izmišljenoga svijeta. Njegove povijesti, budućnosti, što preciznije, sve do razrade poštanskih maraka. Na primjer kao Carlo Emilo Gadda u Saznanju bola (tamo postoji država Parapagal) ili kao Krleža u Banketu u Blitvi. Dakle, alegorijska razina. Simić ima tu stvar u rudimentarnom, zakržljalom obliku. Puertomoreno je njemu u čast, mogao sam izmisliti bilo koje drugo ime. Inače, imena su bitna. Roque Junior nogometaš je Milana. Helguera je nogometaš Reala. Jedan lik iz Márquezove priče zove se Roque, pa je nastao taj naivac Roque Junior — a on ima ujedno i moje inicijale R. J. — to sam zapazio tek poslije. Također roman sadrži veliku količinu mačizma. Mačizam je nešto što me fascinira i odnosim se prema njemu kritički. A tu su i neizbježne latino sapunice, koje su dio naših života.

Kako je reagirao G. G. Márquez nakon što je pročitao roman Kiša Rade Jarka?

— Kakav je ovo roman? Kakvi su to folovi? Pa što hoće taj mulac?

Razgovarao Kruno Lokotar