Topli vjetar proljeća

Posao koji smo tada započeli bio je prekinut. Ali ne posve. Uprkos grubom gušenju proljeća i progona i svega ostalog, neke se stvari nisu mogle vratiti natrag. Proces dekontaminacije, makar i spor i sa zastojima, bio je ireverzibilan

Gledajući danas na 1971. sa zrenika 2001, a ne zaboravljajući ni 1991. tri mi se stvari čine ponešto važnim.

1. Pitanje države. Neporecivo je da 1971. nije, a niti je mogla niti smjela, do kraja artikulirala zahtjev za neovisnom hrvatskom državom. Čak ni onaj zahtjev Hrvoja Šošića na studentskom zboru, zahtjev za prijamom u Ujedinjene narode, nije išao bez isprike: pozivalo se na primjere Ukrajine, Bjelorusije.

Ali, ta nemogućnost da se logičan i prirodan zahtjev posve artikulira, izazivala je i neke druge nedoumice. U prvom redu: tko od nas jest a tko nije za neovisnu hrvatsku državu. Rukovodstvo, oni koji su imali vlast i koji su »jedini mogli mijenjati stvari«, Rubikonu se nisu ni mogli približiti: govor o hrvatskoj državnosti uvijek je završavao, makar i formalnim refrenom: »u okviru socijalističke, samoupravne Jugoslavije«. Ponavljam, drukčije se nije moglo, politička realnost je bila takva kakva je bila.

Mi, koji nismo bili u vlasti, u sebi smo nosili trajni upit: za što su oni zapravo? I koliko bi daleko, i kad bi mogli, bili spremni ići? Jer, politički tonus, ne samo u političkom vodstvu, nego i među nama, recimo matičarima, davali su obraćenici: oni koji su bili od ranije u politici, a to znači oni koji su prihvaćali sve dogme vremena, među kojima su na prvom mjestu bili komunizam, bratstvo i jedinstvo, a zatim i antiteizam.

Obraćenici mogu biti umjereni, ili recimo djelomični. To su oni što su shvatili zablude dogmi uz koje su pristajali, ali vjeruju u mogućnost pozitivne modifikacije: bolji socijalizam, za Hrvate podnošljivija Jugoslavija. I brišimo antiteizam. Drugi su oni koji slijede put obraćenja Savla u Pavla, koji postaju besprizivni protivnici onog čemu su ranije pripadali. Iako, ni ovi drugi, nisu mogli radikalno artikulirati svoj prijelaz, iako su i oni morali pristajati uz neke obvezatne sintagme, čini mi se da se ipak glavna dinamika vremena zbivala u odnosu i u međuprostoru te dvije skupine obraćenika ili dva načina obraćanja. Mi, koji se nismo imali od čega obraćati, koji smo oduvijek u sebi nosili žudnju hrvatske države, ali kao neku prirodnu stvar, o kojoj i ne treba previše galamiti ali kojoj valja pripadati, bili smo i tada politički autsajderi. I mogli smo tek pratiti nedoumice vremena.

2. S tim je u svezi i pitanje zajedništva. Bilo je, što je razvidno već iz ovog što sam maločas zapisao, razlika. I to dubokih. Ali je zajedništvo ipak neporecivo prevladavalo. I vladalo. Postojao je neki topli vjetar proljeća koji je blažio sve te razlike, omekšavao ih, potapao. Možda je to bilo i stoga što su neke brane i neki vanjski nadzori postojali. Pa nitko od nas nije mogao posve izići na svijetlo dana. Možda je ona nemogućnost izričitog artikuliranja razlika i doprinosila tome da su razlike ostajale prigušene. Ali bilo je još nešto, i to vrlo bitno. Neočekivanost nade koja se pojavila, sve to skupa, u takvom kontrastu prema olovnim godinama što su prethodile, ispunjale su nas sve takvom naivnom radošću da smo u tom vremenu, u tim kratkim godinama ili mjesecima, postajali i bolji nego što jesmo, tolerantniji nego što bismo inače bili: otvoreni za sve draži zajedništva u provizornoj nadi.

3. Pitanje dekontaminacije. Kao zadaću važnu i prevažnu imali smo pred nama potrebu dekontaminacije hrvatskoga duhovnog a posebice jezičnog prostora. Duboko i sustavno kontaminiran u prethodna više od dva desetljeća, hrvatski je duhovni prostor reagirao (već 1967) jakim samoobrambenim refleksom.

Sustavno dekroatiziranje hrvatskog jezika prvo je izazvalo obrambeni refleks, utjelovljen u Deklaraciji. To se očitovalo zatim i u onoj umjetnosti gdje se jezik najizravnije događa. A to je kazalište. Uz izuzetak Zagreba, sva su hrvatska kazališta, Osijek, Rijeka, Split, Pula, pa Dubrovački festival, bili kontaminirani nesrazmjernim prilivom kadra s istoka koji je donosio svoj leksik, svoje akcente, svoj način mišljenja. O tome sam govorio na Godišnjoj skupštini Matice hrvatske u Glazbenom zavodu 1970.

Zahtjev za dekontaminacijom, bio je jedan od najizričitijih u hrvatskom proljeću, posebno u prostoru što je bio u Matičinu ozračju. On je kasnije protumačen kao ksenofobičan čin, čin netrpeljivosti, isključivosti, zatvaranja. Ovdje, budući da priča još nije posve završena, treba reći da su sve bitne kulturne tendencije u 1971. išle u pravcu otvorene hrvatske kulture, otvorene prema svijetu, prema velikom svijetu. Ali kulture koja se nužno privremeno mora zatvoriti prema agresivnim pokušajima da se zaniječe njezina samobitnost, i da se razori temelj te samobitnosti: jezik, govor, i sva ona mjesta gdje se jezik događa, pa tako i kazalište.

Pristupio mi je tada, u Splitu, glumac pridošao s istoka i upitao me: Znači li to da ja moram otići? Rekao sam mu: Ti ne moraš otići, jer si dobar glumac. Ali moraš shvatiti da igraš u hrvatskom kazalištu i moraš govoriti hrvatskim jezikom u punom značenju tog pojma. Ako si to u stanju, ostani.

Posao koji smo tada započeli, bio je prekinut. Ali ne posve. Uprkos grubom gušenju proljeća i progona i svega ostalog, neke se stvari nisu mogle vratiti natrag. Proces dekontaminacije, makar i spor i sa zastojima, bio je ireverzibilan.

Petar Selem