Teološko-politički brak

Teološko-politički brak

Hent de Vries, Samuel Weber (ur.), Religion and Media, Stanford University Press, 2001.

Kraj dvadesetoga stoljeća obilježen je zastrašujućim rastom novih medija i pripadajućih tehnologija, koje su temeljito izmijenile načine ljudske komunikacije; istodobno, na globalnoj se sceni počelo govoriti o povratku religijskog. Opsegom golem i vrlo složen odnos novonastalih medija s religijama koje su u njima našle plodno tlo za vlastitu ekspanziju postao je istodobno fenomen koji je bilo nemoguće zaobići u stručnim interdisciplinarnim raspravama i medijskim debatama, kako u tzv. liberalno-demokratskim zemljama, tako i u ostatku svijeta. S jedne strane, takav povratak religijskom moguće je iz geopolitičke perspektive očitati kao infiltraciju religijskog u političko s jasnom namjerom redefiniranja i osnaženja nacionalne države (što je bio slučaj na našim prostorima), a s druge se strane on povezuje s idejom univerzalističkoga kozmopolitizma i sve širim područjem koje zahvaća tzv. javni prostor nasuprot privatnom (što je slučaj na Zapadu). Ukratko, dok je na Zapadu religijsko definirano u terminima rastuće medijske tehnologije, pri čemu ono postaje snažnim oružjem ekonomske globalizacije, dotle je u jugoistočnoj Europi religija postala vrlo bitno pitanje zbog toga što pod etiketom politike ispunjav ulogu etničke segregacije, tj. ulazak religije u javni prostor moguće je shvatiti jedino kao pred-moderni čin nacionalne homogenizacije. Otprilike u ovom tematskom horizontu kreću se tekstovi u ovoj nedavno objavljenoj, opsežnoj (650 str.) i vrlo zanimljivoj knjizi.

Globalna religija i javne sfere

Religion and Media sastoji se od dvadeset i pet eseja uglednih autora/ica izvorno napisanih za dvije međunarodne radionice održane u Francuskoj. U prvome dijelu, svojevrsnom interdisciplinarnom uvodu u medijsko-religijsku problematiku, nalaze se najbolji i najzanimljiviji tekstovi: Hent de Vries i Samuel Weber pišu o odnosu globalne religije i javne sfere, Jacques Derrida govori o medijskom karakteru religije kao njezinoj inherentnoj komponenti, a Jean-Luc Nancy u vrlo zanimljivu tekstu o dekonstrukciji kršćanstva razmatra tu religiju iz njezine eshatološke perspektive. Naime, smisao kršćanstva vidi u njegovu samoprevladavanju, odnosno nadilaženju i dekonstrukciji — samo je ono kršćanstvo koje doista ispituje i razara vlastite korijene sposobno opstati. U drugom dijelu nalaze se tekstovi u kojima je vidljiv historijsko-sistematski pristup medijsko-religijskoj problematici, počevši od biblijske zabrane prikazivanja slike, preko Luthera, pa sve do novijih razmatranja ikonografije i slika koje misle, primjerice u tekstu Paole Maratti o katoličanstvu filma u kojem je riječ o glasovitom Deleuzeovu djelu L'Image-temps. Treći dio donosi gotovo statističke, empirijske i antropološki utemeljene studije o Indoneziji, Indiji, Japanu, Poljskoj, Turskoj... pri čemu su zanimljiviji tekstovi posvećeni vizualnim medijima (primjerice o prezentaciji etničkog i religijskog u suvremenom iranskom filmu). Završni tekstovi starijega su datuma: riječ je o dvije studije Theodora Adorna i Niklasa Luhmanna.

Framework vlastite situacije

Zbornik zainteresiranu čitatelju ne nudi tek estetički užitak i intelektualno zadovoljstvo, kako kaže jedan autor u svom osvrtu, nego je ponajprije aktualno štivo, pogotovo uzmemo li ga kao teorijski framework naše vlastite situacije. Upravo je odnos religije i medija uvjetovan politikom, a takva je uvjetovanost inherentna onom religijskom kao takvu (odnosno nema religije bez politike, i obrnuto). Npr. na nedavno održanoj međunarodnoj konferenciji u Sarajevu pod naslovom Religion and Politics glavna tema bila je upravo križna točka presijecanja religijskog i političkog — gotovo sva izlaganja bila su usmjerena na lokaliziranje i prepoznavanje problema koji određenu sredinu (u ovom slučaju Bosnu i Hercegovinu) čine plodnim tlom za invaziju religijskog diskursa u javnu sferu, odnosno religiju pretvaraju u pukog posrednika u procesu etničke i nacionalne homogenizacije.

Referirajući se na situaciju u ovoj regiji (pri čemu Hrvatska, Jugoslavija, Bosna i Hercegovina imaju istovjetne probleme) može se reći da glavni problem nije u besposlenim popovima koji blagoslivljaju trafostanice, demokršćanima koji nikad nisu u rukama imali Bibliju, Katoličkoj crkvi koja po spaljenim i osiromašenim selima gradi crkve veličine omanje nuklearke, ili pak arhimandritima koji ispod mantije skrivaju kalašnjikov, a ispod brade čakiju. Problem je, teorijski gledano, u tome što nam se teološko-politički brak (kao mističko utemeljenje autoriteta i političkog poretka) u konkretnim primjerima ne iskazuje kao de-teritorijalizacija politike, nego kao model oblikovan na osnovnim principima nacionalne države. Još jednostavnije rečeno — na Zapadu religija nije ono što određuje granice nacionalnih država, nego ponajprije teoretska matrica medijski provedene sekularizacije! U nas je, međutim, religija izlika za etničku segregaciju u procesu romantičarskog i modernističkog modela utemeljenja etnički čiste države/nacije, odnosno nemoguće je biti Hrvat, a ne biti katolik, biti Bošnjak, a ne biti musliman. Povratak religijskom o kojem se toliko govori i piše posljednjih godina na Zapadu, u nas je zapravo proveden kao povratak etničkom. Otprilike u tom presijecanju religije i etnije treba čitati ovu knjigu: ona je ponajprije upućena zapadnom čitatelju kojeg religija zanima isključivo u kontekstu rastuće medijske tehnologije i globalatinizacije (Derridin termin), no za čitatelja na ovim prostorima ključ za razumijevanje religijskih trendova nalazi se u etničkoj problematici.

Tonči Valentić