Tema: pisanje romana

Tema: pisanje romana

Don DeLillo, The Body Artist, Scribner, New York, 2001.

Poznat po tematski opsežnim, zaista panoramskim, romanima — posljednji, nagrađivani Underworld imao je više od osamsto stranica — Don DeLillo se nakon četiri godine vraća djelom koje je sasvim netipično po opsegu, ali zato prepoznatljivo po narativnoj zrelosti, koja ga i čini jednim od najhvaljenijih suvremenih američkih pisaca.

The Body Artist koji izdavač na koricama iz nepoznatih razloga zove romanom, zapravo je 120 stranica duga novela, koja se dakle tako treba i čitati, u jednom potezu, po mogućnosti. Naime, premda je riječ o tankoj knjižici, nije to lako čitljivo štivo. Umjesto toga, ono potvrđuje i DeLillovu reputaciju teškog pića i onu pisca koji se bavi širenjem narativnih mogućnosti.

Duge sekvencije

Odrekavši se zapravo radnje kao takve, DeLillo knjigu započinje dugom sekvencom bračnog para pri doručku u unajmljenoj kući na obali Nove Engleske. Čitavih 18 stranica čitatelj prati zapažanja supruge i osvješćivanje istih — ptice na hranilici, pečenje tosta, pijenje čaja. Svaki su pokret i svaka promjena u prostoru zabilježeni sadističkom sporošću, podvrgnuti mikroanalizi koja ritam pretvara u temu — tok vremena — dovodeći to do krajnosti u kojoj čitanje poglavlja vjerojatno traje koliko bi trajao i sam opisani doručak.

Slijedi novinski članak koji izvještava o samoubojstvu Reya Roblesa, španjolskog filmskog redatelja i supruga iz prvog poglavlja, koji se s doručka odvezao u stan svoje prve žene i pucao si u glavu.

Udovica, performans-umjetnica Lauren Hartke, ostaje sama u praznoj kući, u kojoj osluškuje njezine zvukova, bavi se ekstremnim tjelesnim vježbama i prati internetski prijenos sa snijegom zametene cestu u Kotki u Finskoj (www.tiehallinto.fi/kamerat/nuijamaa_e.htm). Lauren uskoro u jednoj od praznih soba pronalazi neartikuliranoga, možda mentalno zaostalog, muškarca/dječaka. Tajanstveni gost počinje govoriti glasom mrtvog Reyja i same Lauren — njegova prisustnost i riječi neuhvatljive su, čak i na diktafonu s kojim ga Lauren slijedi po kući, baš kao što je nemoguće uhvatiti i zarobiti uspomene na muža, za kojima Lauren trči kroz, na momente erotski, možda metaforički, odnos s dječakom. U Laureninu nijemom svijetu sada na istraživanje percepcije više ne tjera dokumentarističko bilježenje iz prvog poglavlja, nego rijetki upravni govor koji, razbijene sintakse i neprerađen u konvencionalni književni format, postiže efekt otuđenja. Preko tih se rečenica ne može letjeti, svaka do njih na svoj se način mora dešifrirati.

Poetska studija

Kraj knjige zrcalni je odraz početka, također novinski članak, kritika Laurenina najnovijeg performansa, u kojemu ona istražuje prolazak vremena i na sceni mijenja svoj tjelesni izgled i spol, sasvim gubeći identitet.

The Body Artist se na jednoj razini može čitati kao poetska studija ljubavi/komunikacije, koja sadrži i bliskost, ali i nepremostivu izolaciju. Istodobno, svaki paragraf donosi otkrića o našem poimanju vremena, prostora i vlastitog identiteta, ponajprije kako ga stvara jezik. Jer, glavna je tema knjige ipak samo pisanje, istraživanje onoga što se nalazi ispod ili između razina jezika, stvaranja sintakse koja će adekvatno opisati emocije, odnosno ono što je od danog trenutka jezik uopće kadar konkretizirati. Dok se DeLillo dakle odrekao uobičajenoga formata i tematike američke zbilje (Americana, Mao II, Libra, itd.), u ovoj samozadanoj vježbi iz koncentracije teme i izražajnog sredstva, širinu je zamijenio dubinom, vraćajući se na neki način temeljima pisanja.

Iva Krtalić Muiesan