Telefon

Danas je već sasvim uobičajena situacija koja je do prije koju godinu bila nezamisliva. Idete, recimo, pustom ulicom, a u susret vam dolazi nekakav čovjek. Odjednom, kad se nađete na nekoliko koraka od njega, opažate da vam taj prolaznik nešto govori. Zastanete, zabuljite se u njega, nastojite razabrati njegove riječi. I, tek tada uočavate da on drži jednu ruku pokraj obraza, kao da se češka iza uha. Tako shvaćate da se on zapravo ne obraća vama: na dlanu mu je maleni telefon, i on preko njega s nekim razgovara, a vas i ne opaža. Tako onda idete dalje i mislite što sve to znači.

Ili, možda i ne mislite, jer ste se na takve događaje već navikli, pa vam oni i nisu neobični. Jer, njih ima doista mnogo: po našim ulicama možete vidjeti na desetke i na stotine ljudi kako hodaju s telefonima na uhu i nekome nešto naveliko tumače. Ako ste znatiželjni, možete se upitati kakve to oni važne poruke prenose, kakve neodgodive poslove obavljaju, što ih to tare, kad od svojih briga ne mogu pobjeći ni na ulici, pa ih i odande rješavaju.

Ako odbacimo pomisao kako je mobitel danas nalik na ono što je nekada bio auto — naime, sredstvo za razmetanje — pa da ljudi telefoniraju na ulici kako bi se pravili važni, onda nam ostaje samo nagađanje da je stvar u razvoju naše privrede. Jer, ima u nas mnogo poduzetničkih firmi, ljudi su se glavačke bacili u kapitalizam, pa je zato moguće da hvataju svaku priliku da nešto obave, ne gubeći ni sekunde, čak i na ulici.

Ali, takvoj pomisli proturječe druga dva zapažanja. Prvo i prvo, naprosto nije moguće da malih poduzetnika imamo onoliko koliko imamo uličnih telefonista: svaki drugi prolaznik nešto brblja u slušalicu, pa je teško vjerovati kako svaki od njih ima firmu. Drugo, ljudi koji su putovali po svijetu tvrde kako je to ulično telefoniranje neizmjerno rjeđe baš u onim zemljama u kojima postoji razvijena privreda, gdje sve pršti od biznisa i gdje bi, dakle, i bilo logično očekivati da svi stalno šalju neke poruke svojim burzovnim mešetarima, šefovima prodaje ili tajnicama. Tako izlazi da glavni razlog našoj uličnoj telefoniji nije biznis.

O tome se može uvjeriti svatko tko u onoj situaciji koju sam opisao na početku doista malo napne uši, pa posluša što to onaj prolaznik govori u svoj telefon. Tada će opaziti da je tu riječ o tome što će tko danas imati za ručak, i o tome kakav je bio sinoćnji film, a nije rijetko ni da se tako, u hodu, prepričavaju vicevi. Razgovori su, ukratko, prije nevažni nego važni, prije nepotrebni nego potrebni, prije privatni nego poslovni.

A ako je tako, onda i razlog za takve razgovore mora biti nadasve osoban. On se mora ticati nečega što toga uličnog telefonista muči, što mu je problem, što ga zaokuplja kao čovjeka, a ne nečega što mu je važno kao članu društva i biznismenu. Taj razlog opet, po mome mišljenju, može biti ili strah ili osamljenost.

Strahova ima raznih: majci odjednom dođe pomisao da joj je dijete palo s tobogana, pa brzo nazove vrtić; mladić se uplaši da mu je djevojka toga časa s drugim, pa brzo isuče telefon; domaćica se prepadne da je zaboravila isključiti plin, pa u hodu nazove susjedu.

A što se osamljenosti tiče, ona spopada one koji su stranci na ulici kojom kroče: ide čovjek pločnikom, tužno mu je, nema s kim razgovarati, možda ni sâm grad ne poznaje dobro, možda ga se taj grad doima kao tuđe i neprijateljsko mjesto. I što mu onda drugo ostaje nego da brzo nazove nekoga poznatog, bliskog i dragog, nekoga tko govori zavičajnim dijalektom, pa da s njim razmijeni dvije-tri riječi, o bilo čemu. Da tako sebi olakša.

Ukratko rečeno: telefon je oružje uz pomoć kojega se ljudi bore protiv životnih tegoba, pa ga zato i nose obješena o pojas, poput revolvera. I, dakako, bolje je da nose telefone nego revolvere. Dapače, moglo bi se i ovako kazati: što više telefona, to manje revolvera.

Jer, mobilni telefon pomaže u mnogim situacijama, pa i onaj tko ga nema može doći u priliku da pozavidi onima koji se njime služe. Recimo, ovako: na kavanskoj terasi sjedi čovjek, pred njim je kava, u ruci mu cigareta. Osjeća se jadno, jer njegovo društvo nije toga dana došlo. Ali onda se sjeti: lati se mobitela, pa nekoga nazove. I tada gotovo da mu je isto kao da nije sâm: u kavani je, oko njega je ulica, a on fino ćaska s prijateljima baš kao da su ovdje s njim. A onaj tko za susjednim stolom sjedi sâm i bez mobitela, može samo sebi obećati da će već sutra nabaviti tu spravu.

Po tome bi izlazilo da je taj mali telefon nešto doista dobro. I zacijelo pretežno jest. Samo, kao i svi revolucionarni izumi, i on ima jedan nedostatak: ne odgovara samo na stare potrebe, nego stvara i nove. Evo na što mislim. Ako čovjek ima mogućnost da u svakom času stupi u kontakt s onim s kim voli razgovarati, onda je oslobođen obaveze da razgovara s bilo kim drugim, da širi krug poznanstava. Ako mu oni s kojima je trenutačno u društvu idu na živce, on nazove nekoga drugog, pa razgovara s njim.

Doista, to sam nedavno vidio na nekom izletu na kojem su se ljudi slabo međusobno poznavali. Umjesto da se u toj prilici zbliže, da razmjenjuju dojmove (a to je trebao biti i smisao izleta), svaki je od njih zgrabio telefon i nekome daleko govorio o tim svojim dojmovima. A ja sam se pitao bi li oni i s tim dalekim sugovornicima razgovarali da su kojim slučajem oni pri ruci, ili bi tada nazvali nekoga trećeg.

Pa se bojim kakva će nam biti budućnost. Bojim se da ćemo jednoga dana moći razgovarati — iskreno, toplo, prijateljski — samo s onima koji su daleko, a s bliskima nikako. Sjedit ćemo jedni pokraj drugih, ne poznajući se i ne mareći jedni za druge, i laprdati svatko u svoj telefon.