Subverzija i cinizam

Subverzija i cinizam

Stilinović je iznimno suptilan i misaon umjetnik koji vrlo osmišljeno interpretira stvarnost

Izložba Mladena Stilinovića (1947) naslovljena Cinizam siromašnih jedna je od najboljih izložbi ove godine, koju ćemo pamtiti kao primjer sučeljavanja s radovima umjetnika što nas duboko emotivno diraju, pokreću misaono i ostavljaju u nama velik prostor ispunjen nelagodom. S ove se izložbe izlazi istinski zamišljen i sjetan. A to je znak da je umjetnik uspio u svojoj poruci i umjetničkoj (i ljudskoj) misiji. Zapravo, mogla bih ovdje završiti tekst. Jer, nema smisla prepričavati sve detalje i dimenzije na kojima njegovi radovi funkcioniraju.

Za ovu je izložbu, naime, važan neposredan kontakt s djelima i onaj prvi emotivni dojam koji dolazi prije racionalnoga rasuđivanja.

S druge strane, bilo bi šteta ne posvetiti radovima Mladena Stilinovića više prostora, jer nakon ove izložbe mnogi bi naši (neo)konceptualci mogli mirne duše (i na radost svekolikog općinstva) zauvijek zatvoriti svoje butige, u kojima je gori propuh i jad nego u cvjećarnici iz Alana Forda, a i neusporedivo je manje duha.

Kao svojevrsna mala retrospektiva ili iznimno temeljit uvid u Stilinovićev način razmišljanja o umjetnosti izložena je serija crno-bijelih fotografija Ljudi s vrećicama (2001) što se proteže kroz tri dvorane, videorad Krumpira, krumpira (snimio Boris Cvjetanović, 2001), objekt Ne na oko (2001), instalacija Na ljuljački (1998), asemblaž Suhe šljive (1996-1997), slika/ready-made Grizem se... (1997) i serija od šest crno-bijelih fotografija Pokopana bol (2000).

Siromaštvo naše svekoliko...

U Stilinovićevim se radovima isprepleću naglašene teme materijalnog siromaštva i boli preuzete iz naše svakodnevnice, i tu leži njegova najveća vrijednost. Stilinovića ne zanimaju neke apstraktne, prazne teme potpuno udaljene od aktualne zbilje, u želji da bude nevjerojatno intelektualno uzvišen i rafiniran, a kroz to braneći poziciju narcisoidnog Umjetnika kojeg ne zanima ono što bi ga moglo uzdrmati u izoliranoj poziciji vlastita intelektualnog snobizma i pretencioznosti. On uzima iz naše zbilje ono što nam svima prijeti da nas proguta, iako se svi pravimo kako to ne zamjećujemo. Iako umjetnik parafrazira i ironizira svakodnevicu, uspostavljajući složene metafore, parabole i hiperbole, čini se da je zapravo svaki komentar suvišan. Stilinović ne nameće promatraču svoje stajalište, on nudi pogled na stvari i situaciju onakvu kakva jest, prepuštajući precizniji komentar nama. Ponešto izvedeni zaključak mogao bi glasiti otprilike »Pa, jeste vi svi svjesni gdje mi zapravo živimo i tko sve životari oko nas?«. Susrećemo se postojano s bezličnošću, sivilom, besperspektivnošću mase ljudi, čija situacija u nama budi nelagodu i — bol. Stilinovićeva je preokupacija egzistencijalnim problemima utkana u početke njegova djelovanja i umjetničkih akcija, i društvena poruka iznikla iz njegovih djela ne gubi na snazi ni nakon dosta vremena. On je, »uzdižući banalne činjenice na rang nepodnošljiva klišea življenja« (Nada Beroš), stvorio opus koji svjedoči o onoj drugoj strani naše zbilje koju često ne vidimo ili ne želimo vidjeti. Ali, u njega nema patetike. Stilinović je iznimno suptilan i misaon umjetnik koji vrlo osmišljeno funkcionira na različitim nivoima, i »jedan je od najpoetičnijih kritičara društvene stvarnosti u suvremenoj svjetskoj umjetnosti« (Beroš). Snažno naglašen društveni angažman uz osjetno subverzivnu notu i cinizam prema svakoj vlasti, bez obzira koje je boje i predznaka, Stilinovića zaista izdvaja u sam vrh svjetske aktualne umjetnosti.

...sa zrnom boli i šakom rezignacije

Tek na površini može nam se učiniti kako Stilinović nastavlja ortodoksnu liniju konceptualizma i siromašne umjetnosti, ali »za razliku od Arte Povere koja na sličan način tretira reciklažu, on se ipak ne bavi područjem same umjetnosti, već poticaj za to pronalazi u složenim odnosima društva, njegovom psihološkom i političkom kontekstu« (T. Milovac). U intervjuu s Milovcem Stilinović objašnjava kako je oduvijek volio neku vrstu jednostavnosti, siromašan rad, za čiju realizaciju elemente ne kupuješ, nego ih pronalaziš, jer ti elementi imaju neku toplinu. Kod njega je siromaštvo u radovima preuzeto iz društva i svakodnevnice. Zanima ga rad unutar određenoga konteksta, primjerice kako se politika reflektirala u jeziku, u siromaštvu; kao refleks politike. Kako je sada u nas iskrsnuo problem siromaštva koje se skriva, to je po njemu problem koji će nas još dugo mučiti. Dakle, zanimaju ga efekti koji iz takve situacije nastaju. Stilinović je npr. u radu Suhe šljive izrazio kratkotrajnost i trošivost dnevne politike postavljanjem voća na novinske stranice dnevnih listova prepunih teških riječi koje već drugi dan zaboravljamo. Time je, prema vlastitim riječima, pokazao kako jednako odumiru i voće i riječi. Svi njegovi radovi isijavaju čistu rezignaciju. Mogli bismo slobodno reći kako smo se suočili s poetikom rezignacije (ili svijetom rezignacije), koja kao emotivno stanje natkriljuje sve ostale emocije i raspoloženja što ih u promatraču bude Stilinovićeva djela. A da umjetnik ne pretjeruje u tom stanju i poruci, nepobitno dokazuje to što se kao materijalom i inspiracijom za svoje radove služi motivima i činjenicama iz naše svakodnevne zbilje, nimalo ih ne uljepšavajući. To su bezvremeni, vječni komentari i prikazi naše stvarnosti, koji će još dugo biti okrutno i bolno aktualni. Jer, umjetnik kao hipersenzibilni pojedinac ta društveno-egzistencijalna stanja može osjetiti i komentirati, ali ne može, na žalost, ništa promijeniti. Bol je nametnuta izvana, a pojedinac je nemoćan pred njom (Beroš). Ako ništa drugo, među umjetnicima svih predznaka, stilova i ideologija Stilinović je zaista moćan pojedinac.

Iva Körbler