Što ćemo s tuđim vlastitim imenima?

Kada je riječ o pismenosti uopće, prije ili poslije dolazi na red i pitanje kako pisati strane riječi i strana vlastita imena. Što se tiče stranih riječi, problem je i lakši i jednostavniji. Ako nam je naime strana riječ potrebna jer za određeni pojam nemamo svoje, prihvaćamo ju i ponašamo se kao da je izvorno naša, to jest, kako ju izgovaramo svojim glasovima, tako ju i pišemo svojim slovima. Izgovor s tuđim glasovima snobovska je afektaža, a pisanje onako kako se piše u tuđem jeziku iz kojega pojedina riječ potječe, nije samo snobovština nego i slugansko podcjenjivanje vlastitih vrijednosti. Istina jest da su u reklamama i natpisima na trgovinama strani oblici funkcionalni iz komercijalnih razloga — računa se i na turiste — ali strani bi natpis trebao dolaziti samo uz hrvatski, jer su kupci u većini ipak domaći ljudi, a i sama je trgovina ipak u ulici koja je u našem gradu. No o pisanju stranih riječi opširnije se govorilo u prošlome prilogu.

Pisanje stranih vlastitih imena mnogo je složeniji problem. Riječ je o vlastitim imenima ljudi i onih zemljopisnih objekata za koje nema hrvatskih imena. To jest, jasno je kako ćemo pisati Pariz ili Rim ili Beč, jer to su naša imena tih gradova pa u pisanju i postupamo kao da su to naši gradovi. No hrvatska imena postoje samo za neznatan broj stranih gradova, a i za druge zemljopisne objekte postoje samo kada se radi o nama bližima ili bar o velikim i općepoznatima. Za sve ostale slučaje postoji niz pravila, koja su djelomično pravopisna (ortografska), a uvijek pravogovorna (ortoepska). To jest, uvijek se postavlja pitanje kako neko strano ime treba izgovarati u hrvatskome jeziku, bez obzira na to kakvim se pismom piše jezik iz kojega to ime potječe, a to je uvijek pravogovorno pitanje. Kako pak pisati strana imena pitanje je samo ako se izvorni jezik ne piše latinicom, a i tada je to prvenstveno pravogovorna tema, jer pravopis traži samo da ih pišemo onako kako ih izgovaramo.

Sve se dakle svodi na dva osnovna pravila. Prvo, strana vlastita imena izgovaramo glasovima hrvatskoga jezika, a ne glasovima izvornoga jezika*. I drugo, za nelatiničke jezike strana imena pišemo onako kako ih hrvatski izgovaramo, a za latiničke jezike onako kako se pišu u izvornome jeziku. To zvuči jednostavno, ali oba se ta osnovna pravila sastoje od nekoliko postavaka koje ih pobliže konkretiziraju.

Naš se izgovor ipak ne ograničava samo na trideset glasova predstavljenih s trideset slova i dvoslova hrvatske abecede (plus samoglasni r). Neke tuđe glasove ipak podnosimo kao i svoje. To je primjerice glas označen dvoslovom dz, koji postoji u nekoliko slavenskih jezika, u albanskome, grčkom, gruzinskome. Tako ćemo u prezimenu Ševardnadze (nekadanji sovjetski, danas gruzijski državnik) izgovarati zaista dz, a ne možda c ili z, kako to čine neki drugi narodi. Taj glas posjeduje i talijanski jezik, ali hrvatska ortoepija nije još razradila pravila kako da s njime postupamo. Dalje, toleriramo i samoglasnički l (Vltava), a eventualno i samoglasnički n i m (za koje glasove postoje i drugačija rješenja).

Ostali se tuđi glasovi zamjenjuju najsličnijim našima. Tako engleski, islandski, grčki, albanski i mnogi drugi jezici, a slično i metropolski španjolski, imaju dva suglasnika od kojih jedan nalikuje na t i s, drugi na d i z. Mi ih, naravno, zamjenjujemo tima sličnim našima, pazeći pri tom malo i na originalno pisanje (engleski obično t, španjolski s). Slično tako, niz germanskih jezika, pa francuski, madžarski, turski itd. imaju vokale koje Nijemci i Turci, a u većini slučajeva i Madžari bilježe s ö i ü. Mi ih zamjenjujemo prvi s e, drugi s i. Problem je s nekim slavenskim (prvenstveno ruskim) imenima s umekšanim suglasnicima. Tu postoje naše tradicije i navike, nema dosljednosti. Nekad pišemo te, de, le, ne, nekada tje, dje (iznimno i nepreporučljivo će, đe), lje, nje, a izbor je često uvjetovan eventualnom sličnosti s kojom našom riječi. Zato obično govorimo Bjelinski, a dosljedno bi bilo ili Bjeljinski ili Belinski. Isto je tako s pisanjem i izgovaranjem Lenjin umjesto Ljenjin ili Lenin.

Ako se izvorni jezik piše latinicom ili ćirilicom, događa se da se naš izgovor, osobito nekih vokala, povodi za pismom. Tako bi za prijestolnice London i Moskva normalan izgovor našim glasovima bio Landn i Maskva, ali odlučilo je pisanje u originalnome jeziku.

Što se pak tiče samoga pisanja stranih vlastitih imena, osnovno je pravilo već izneseno; za nelatiničke jezike pisanje prema našem izgovoru, za latiničke izvorno pisanje. No za to su ipak potrebna i neka dodatna objašnjenja.

Za zemlje koje su se osamostalile raspadom Sovjetskoga Saveza izgovor treba uzimati prema službenim jezicima tih zemalja, a ne prema ruskome. Ukoliko se ti jezici pišu latinicom (pribaltički jezici, odnedavno i azerbajdžanski), valja postupati kao s drugim latiničkim jezicima. Za nelatiničke jezike nisu prihvatljive tuđe latiničke transkripcije. Tu mediji često griješe prihvaćajući iz stranih agencija najčešće kakvu englesku transkripciju pa se protivno i svim našim tradicijama i suvremenomu uzusu znaju naći Pushkin i Tchekhov za Puškina i Čehova. S druge strane, za kineski mandarinski jezik (putunhua), koji je danas službeni općekineski jezik, postoji službena latinička transkripcija, takozvani pin-jin (pinyin), pa se kineski sve više tretira kao latinički jezik.

Za latiničke je jezike pravilo jasno; za vlastita imena izvorno pisanje. Tu nailazimo na razne poteškoće. Tehničke mogućnosti (kompjutorske i tiskarske) ne omogućuju uvijek sve originalne dijakritičke znakove za pojedine jezike. U takvu je slučaju bolje ostaviti slovo bez dijakritika nego upotrebiti koji drugi dijakritik. Poseban problem mogu predstavljati latinička nemeđunarodna slova. Često nedostaje njemačko slovo ß (za nevolju može biti zamijenjeno sa ss), još češće nema nekih specifičnih islandskih i vijetnamskih slova, a u nekim afričkim službenim grafijama dolaze slova koja u Europi imaju samo specijalističke tehnike. Tu je potrebno postupanje uravnoteženo i razumno — treba se truditi da postupak bude što korektniji, a treba se znati i miriti sa zaista objektivnim tehničkim ograničenjima.

* To se odnosi samo na glasove, ne i na naglasak. Tako i strane riječi i strana vlastita imena izgovaramo hrvatskim glasovima, ali akcent prilagođujemo samo u riječima, ne i u vlastitim imenima. Tako ćemo primjerice Manon Lescaut izgovarati hrvatskim glasovima Manon Lesko, dakle Manon s našim -on, a ne s francuskim nazalnim -ő, ali naglasak ostaje francuski Manôn Leskô.