Sretan zgoditak za operu

Sretan zgoditak za operu

Tim je riječima kroničar »Journala« bečke Državne opere počeo članak u povodu osamdesetog rođendana njezine slavne dugogodišnje primadone Kammersängerin (komorne pjevačice) Sene Jurinac

U istom se broju najavljuje da joj Opera posvećuje predstavu Madame Butterfly, priprema rođendansko slavlje u Theater an der Wien te da će die Sena, kako je poznata u glazbenim krugovima, dijeliti autograme u Centru Herberta von Karajana. U neobično toplu članku kritičar je naziva umjetnicom obdarenom Božjom milošću, koja je dugi niz godina, od prvoga nastupa 1945. do 1982, kada se povukla sa scene, pružala neponovljive umjetničke užitke i kojoj svi, poglavito Bečani, duguju najveću zahvalnost.

Rođena u Travniku 24. listopada 1921. od oca ugledna varaždinskog liječnika i majke Bečanke Srebrenka Jurinac je kao desetogodišnja djevojčica došla s majkom u Zagreb i pohađala školu časnih sestara. Zatim je upisala tečaj ritmike i s grupom mladih plesačica otišla na turneju u Nizozemsku. Po povratku je morala napustiti školu, pa se upisala u građansku gimnaziju i na nagovor dirigenta Zagrebačke opere Oskara Jozefovića počela je učiti pjevanje u Milke Kostrenčić. Sjajno je položila prijamni ispit na Muzičkoj akademiji i već je kao studentica treće godine dobila priliku da nakon epizodne uloge djevojke-cvijeta u Parsifalu s golemim uspjehom debitira 16. svibnja 1942. kao Mimi u La Boheme. Ivan Brkanović, tada kritičar lista »Hrvatski narod«, proglasio ju je »umjetnicom velikog formata čije glasovne dispozicije dozvoljavaju najveće nade, a njezin pjev odaje potpuno izgrađenu umjetničku ličnost«. Dodao je, da je »svaka fraza dokaz izvanredne glazbenosti i inteligencije u shvaćanju i iznašanju«.

Početak karijere

Nakon takvih hvalospjeva mlada je debitantica počela nizati ulogu za ulogom, od naslovne na praizvedbi Sunčanice Borisa Papandopula već 13. lipnja, preko Gotovčeve Morane, Freie u Wagnerovu Rajninu zlatu, Nedde u Pagliaccima, kraljice Isabelle u Kolumbu Wernera Egka, Marženke u Prodanoj nevjesti do Mozartove Grofice i Margarete u Faustu. Godine 1943. Oktavijan Miletić povjerio joj je ulogu grofice Sidonije Erdędy u filmu Lisinski. I u njemu je pokazala veliku glazbenoscensku nadarenost. Rat je bio u punom tijeku, ali, nemirna duha, popustila je nagovoru prijatelja i otišla na audiciju u bečku Državnu operu pred slavnim maestrom Karlom Böhmom. On se uvijek sjećao dojma koji je na njega ostavila. Rekao je: »Kad mi je 1944. među ostalim kandidatima pjevala stanovita Srebrenka (nisam mogao ni izgovoriti ime) Jurinac poslušao sam je sa zanimanjem. Tako krasan glas pravog južnjačkog tembra već dugo nisam čuo. Kao tadašnji direktor Opere čvrsto sam odlučio da takav glasovni dragulj vežem uz kuću kojoj sam na čelu. Što sam onda tek mogao naslutiti ispunilo se na najdivniji mogući način: ona se razvila u umjetnicu sa samo sebi svojstvenom osobnošću, rijetka značenja, što ju je vrlo brzo učinilo miljenicom općinstva. Za nju doista vrijedi ono što je sama bezbroj puta ponavljala u svojoj glasovitoj ulozi Kompozitora u Straussovoj Arijadni na Naxosu i po čemu je živjela, a to je Glazba je sveta umjetnost.«

Njezina Kompozitora, kojega je upoznala i zagrebačka publika na gostovanju ansambla bečke Državne opere 1970, Oxford Dictionary of Music smatra »antologijskim dostignućem, najboljim poslije slavne Lotte Lehmann«, a sama Lotte Lehmann rekla je za hrvatsku umjetnicu: »Topla i poštena ljudskost čini Senu Jurinac tako osobitom. Lijepih glasova i odličnih pjevačica s besprijekornom tehnikom ima dosta. Ali ta unutarnja jednostavnost i to poštenje Sene Jurinac čine mi se u današnje vrijeme sasvim posebnima. Živimo u vremenu dotjerane tehnike. U svakoj struci ta je tehnika postala konačni cilj. Nalazim da je Sena Jurinac iznad toga, iako, usput rečeno, tom tehnikom vlada.«

Od Beča do Scale

U Beču je Srebrenka Jurinac prvi put javno nastupila u koncertnoj izvedbi Nikole Šubića Zrinjskog pod ravnanjem Lovre pl. Matačića za austrijski radio u sječnju 1945, a prvi nastup na sceni imala je u zgradi Volksopere 1. svibnja, kad je sovjetski komandant Beča zapovjedio da se praznik rada proslavi izvedbom Figarova pira. Polugladni umjetnici ostvarili su poslijepodnevnu predstavu pod ravnanjem Josefa Kripsa u lošim uvjetima, ali s istinskim umjetničkim nadahnućem. Sena Jurinac bila je Cherubin. Tri godine poslije već je istu ulogu tumačila na Salzburškim svečanim igrama pod ravnanjem Herberta von Karajana i snimila za gramofonsku tvrtku Columbia.

Karijera Sene Jurinac nezaustavljivo je krenula ususret najvećim uspjesima i nepodijeljenim umjetničkim priznanjima. Surađivala je s najslavnijim dirigentima Wilhelmom Furtwänglerom, Ottom Klempererom, Hansom Knappertsbuschom, Erichom Kleiberom, Fritzom Buschom, Ferencom Fricsayem, Dimitrijem Mitropoulosom, Erichom Leinsdorfom, Georgom Soltijem, s redateljima Lucinom Viscontijem i Giorgiom Strehlerom, snimala za vodeće tvrtke, bila sudionicom događaja u opernom svijetu koji se pamte. Pjevala je u Scali, Covent Gardenu, na festivalima u Glyndebourneu i Edinburghu. U svojoj matičnoj kući bečkoj Državnoj operi ostvarila je četrdeset i četiri uloge. Na početku karijere pjevala je u operi i opereti, prve godine imala je čak sto pedeset nastupa. S vremenom je počela izabirati dva autora koja su joj donijela slavu: Mozarta i Richarda Straussa U Figarovu piru bila je dječački svježi Cherubin i melankolična Grofica, u Idomeneu je od nježne Ilije došla do dramatske Elektre, u Don Giovanniju od Donne Elvire do Donne Anne, u Cosi fan tutte Od Dorabelle do Fiordiligi, u Kavaliru s ružom od vatrenog Octavijana do zrele šarmantne Maršalice. Istodobno je njegovala i talijanski repertoar pa su poznate i njezine kreacije Desdemone u Otellu i Elizabete u Don Carlosu, obje pod Karajanovim ravnanjem. Don Carlos na Salzburškim svečanim igrama 1958. u kojem su joj partneri bili Ettore Bastianini, Giulietta Simionato i Cesare Siepi ulazi u posebno cijenjene realizacije te opere. S Karajanom je u Salzburgu ostvarila i Marinu u Borisu Godunovu, Marzellinu u Fideliju i Euridiku s Giuliettom Simionato kao Orfejem. U Beču je pod njegovim ravnanjem pjevala u Monteverdijevoj Krunidbi Popeje, koja je nedavno objavljena i na CD-u. Bečani pamte njezinu neponovljivu Tatjanu u Evgeniju Onjeginu pod Matačićevim ravnanjem, a zagrebačka i dubrovačka publika Leonoru u Beethovenovu Fideliju. Njezina Cio-Cio-San u Madame Butterfly zacijelo nije nikoga ostavila ravnodušnim, kao ni sestra Angelica. Obje je pjevala u hramu talijanske glazbe — Scali. Wagnerovu Evu u Majstorima pjevačima pjevala je na Bayreuthskim svečanim igrama. Janačekova Jenufa, a zatim Crkvenjarka uzorni su pristupi liku koji ostaju u sjećanju.

Za velike gramofonske tvrtke snimila je Idomenea (Ilia), Cosi fan tutte (Fiordiligi), Čarobnu frulu (Prva dama), Figarov pir (Cherubin, Grofica), Don Giovannija (Donna Elvira, Donna Anna), Fidelija (Marzellina, Leonora), Kavalira s ružom (Octavian) i Arijadnu na Naxosu (Kompozitor) uz Mozartov Requiem i druga djela koncertne literature te filmove Kavalir s ružom, Sestra Angelica, Othello i Wozzeck. Engleski muzički pisac i kritičar BBC-a Alan Blyth u Orreyevoj The Encyclopedia of Opera opisuje Senu Jurinac kao »jednu od najatraktivnijih soprana poslije Drugoga svjetskoga rata«, a u predgovoru njezinoj monografiji Günther Rennert, još jedan veliki redatelj s kojim je surađivala, napisao je: »Postoji mala elita pjevača koji ponajprije imaju jasnu predodžbu uloge, a ne razmišljaju o fahu, položaju glasa, pjevačkoj tehnici i kako li se sve ne zove ono čime su pjevači zaokupljeni. To su umjetnici koje u prvome redu privlači lik i kako ga uobličiti da bi zatim uporabili sva tehnička sredstva kako bi to ostvarili. U tu se malobrojnu elitu bez dvojbe ubraja Sena Jurinac. Ona ne pripada rutinskom opernom pogonu i njezina umjetnost ne podnosi ograničenje faha. Ona se ne troši u tome.«

U Theater an der Wien prije podne na blagdan Svih svetih Sena Jurinac opet je bila Srebrenka Jurinac. Dupkom punom gledalištu pričala je o djetinjstvu u Travniku i godinama studija i prvih nastupa u Zagrebu. Sjećala se svojih dragih bečkih partnera Josipa Gostiča i Đ urđe Milinković. Među umjetnicima koji su pjevali njoj u čast bio je i današnji miljenik bečke publike Janez Lotrič. Pjevao joj je Sicilianu iz Cavallerije rusticane izmijenivši ime Lola u Sena. Članovi Bečke filharmonije predali su svojemu nezaboravnom Kavaliru s ružom srebrnu ružu u srebrnoj kutiji iskazujući tako još jednom poštovanje najboljemu Ocatavijanu stoljeća.

Marija Barbieri