Sretan Božić mr. Scrooge

Sretan Božić mr. Scrooge

Los Angeles Božićno vrijeme u kazalištu zapadnoga civilizacijskog kruga uvijek je obilježeno svečarskom atmosferom i jednom te istom predstavom. Riječ je naravno o Dickensovoj Božićnoj priči, koja se igra u svakom kutku zemaljske kugle gdje se Božić obilježava, pa je, s iznimkom Hrvatske, teško naći zemlju u kojoj stotine Ebenezera Scroogea ne dominiraju scenama od seoskih zadružnih domova do najvećih komercijalnih kazališta. Jedini problem u rubrici poput Kazališnog globusa onda je koju produkciju izdvojiti. Onu u Sidneyju, na Havajima ili pak u katoličkoj komuni u indijskoj Goi, gdje predstavu igraju ribari-amateri. Spomenimo ovaj put Božićnu priču u produkciji kazališta South Coast Repertory iz Los Angelesa, ne samo zato što je riječ o iznimnoj kreaciji Hala Landona kao Scroogea nego i zato što je ovo 22. godina za redom da Landon u božićno vrijeme igra najpoznatijeg mrguda u povijesti književnosti kojeg promijeni blagost i toplina božićne atmosfere. Najzanimljivije u svemu možda je ipak činjenica da je kritika ostala pozitivno šokirana orginalnošću i uvjerljivošću u igri Landona, vjerojatno glumca koji najduže u kontinuitetu igra Scroogea na kugli zemaljskoj. Pa, sretan Božić, Mr Scrooge.

Šokantna Plava soba

Tokio Božićna kazališna atmosfera u glavnom japanskom gradu ove je godine posebno uzbudljiva. U zemlji još jake tradicije, kako one u svakodnevici tako i kazališne, strasti je uzburkala japanska praizvedba Hareove Plave sobe, komada nastala po Schnitzlerovu Reigenu, a upamćena po ulozi Nicole Kidman koja je u Londonu 1998. nazvana seksualnom Viagrom. Plava soba u režiji Amerikanca Davida Leveauxa i produkciji Kazališnog projekta Tokio, u Japanu je izazvala veliki interes, ali i polemične tonove, a šok su izazvale eksplicitna golotinja i brojne psovke, pojave posve neubičajene na japanskim pozornicama. Ono što je još kontroverznije činjenica je da jedna predstava konačno progovara o japanskom društvenom tabuu; nedostatku komunikacije — i seksa — u svakodnevnom životu. Plava soba tako bi umjesto dobre kazališne zabave i popularne predstave kakva je bila u Londonu ili Osijeku u japanskom scenskom životu mogla postati događaj s bitnim reperkusijama po buduću scensku sliku Zemlje izlazećeg sunca.

Opet Griškovec

Moskva Jedno od zanimljivih scenskih imena koje vrijedi upamtiti u recentnoj slici kazališne Rusije svakako je Evgenij Griškovec, pisac i redatelj koji se prije nekoliko godina odmetnuo i u glumce. Kad je prije tri godine debitirao beskrajno šarmantnom monodramom Kako sam pojeo psa Griškovec je izazvao iznimnu pozornost i postao jedno od najzanimljivijih imena suremene ruske scene. Ovaj deklarirani novi sentimentalist trenutno u različitim moskovskim kazalištima igra čak tri svoja komada. Prošloga tjedna Griškovec je praizveo novi komad Planet u Centru Mejerholjd. Kao i obično mladi Rus sam piše, glumi i režira, a ovaj put s njim glumi Anna Dubrovskaja. Tekst, bez prave priče, serija je monologa koji vode gledatelje kroz misli, uspomene, strahove i poimanja bliska svakodnevnom ljudskom iskustvu. Nada, patnja, ljubav, osamljenost, zbrka i umjerena pobuna toposi su oko kojih kruži Griškovecova Planet, a bard banalnog, kako ga je u pozitivnom smislu nazvala ruska kritika i ovaj put postigao je pun uspjeh u publike. Dio kritike priznao je kako je Planet kvalitetna produkcija koja ih ipak nije emotivno dodirnula.

Piccolo za male

Milano Domaće iskustvo uči kako je kazalište za djecu i mlade nešto manje vrijedno, nešto čime se ozbiljni glumci ne bave i što u načelu rijetko zaslužuje mjesto u ozbiljnim novinama, a pogotovo ne u ozbiljnim kazalištima. Tako ipak ne misle u jednom od najpoznatijih europskih kazališta i najčuvenijoj talijanskoj kazališnoj instituciji, milanskom Teatru Piccolo, koji je od kraja studenog pa sve do Božića svoje kazalište Strehler potpuno preuredio u čarobni svijet za djecu u kojem je organizirao kazališni festival iz snova za one od tri do četrnaest godina. Dvadeset i devet kazališnih predstava i više od četiristo drugih manifestacija koje traju svakodnevno od jutra do mraka s više od tristo istaknutih scenskih umjetnika iz trinaest zemalja napunilo je kazalište djecom — budućom kazališnom publikom i pokazalo kako granica između ozbiljnog i dječjeg kazlišta, prvog navodno visokoumjetničkog, a drugog sporednog scenskog izričaja — ne postoji.

Jasen Boko