Srce i duša Serafine

Srce i duša Serafine

Zadovoljstvo koje čovjek osjeti kad prepozna da je nešto u umjetnosti napravio, to svaki umjetnik zna, ništa na svijetu ne može zamijeniti, ni novac, ni slava, ni aplauz, jer jednostavno znaš da se dogodilo ono čudo koje daje smisao umjetnikovu životu

Ksenija Prohaska četrnaest je godina izbivala s hrvatskih pozornica da bi nakon povratka u Split 1998. i nastupa u tri predstave (Na tri kralja ili Kako vam drago, Marlene Dietrich i Serafina Splićanka — Tetovirana ruža) zauzela mjesto u samom vrhu hrvatskog glumišta. Za ulogu Serafine Splićanke nagrađena je Nagradom hrvatskog glumišta za najbolju glavnu žensku ulogu u protekloj kazališnoj sezoni. U povodu postavljanja Glembajevih na pozornicu splitskog HNK razgovarali smo s Ksenijom Prohaska dan nakon premijere o njezinu životnom i glumačkom putu.

Osim glume na ADU u Zagrebu studirali ste, prije toga, engleski i njemački jezik, što vam je zasigurno bilo važno u međunarodnoj karijeri. Zašto ste se odlučili na taj put?

— Diplomirani sam korespondent engleskog i njemačkog jezika, a ljubav prema stranim jezicima potječe još od moga djeda Ludwiga Prohaske, Čeha iz Praga, koji je bio vrlo uspješan poslovni čovjek i govorio devet jezika. Put ga je jednom prigodom doveo i u Split, gdje je upoznao moju baku, oženio se i ostao. Iz takve obitelji potječe moj otac, koji je studirao ekonomiju u Veneciji i bio pomorski kapetan, a govorio je pet stranih jezika, moja majka bila je učiteljica, a i moja je sestra profesorica jezika. Budući da potječem iz takve sredine, bilo je logično da i mene zanimaju jezici pa sam uz engleski i njemački, koje sam diplomirala, studirala i talijanski, koji nisam diplomirala jer sam se iz Rijeke, gdje sam studirala, preselila u Zagreb kad sam upisala Akademiju.

Kako ste se počeli zanimati za književnost i kazalište?

— Rođena sam u Splitu, gdje sam provela rano djetinjstvo do sedme godine, a zatim smo se preselili u Rijeku, gdje sam imala sretno djetinjstvo okružena ljubavlju roditelja, bake i djeda. Otkako sam naučila prva slova, čitanje je, uz pjevanje, postalo moja strast. Nisam imala lijep sopran kao moja majka, no moj rašpasti glas bio je idealan za pjesme Edith Piaf, koje i danas jako volim pjevati. Mnogo sam čitala, osobito ruske klasike. Među najdraže pisce ubrajam Dostojevskog i Prousta. Počela sam pisati i pjesme, a sa četrnaest godina krenula sam u dramski studio, gdje su prepoznali i moj glumački talent. Kad bih stala na scenu i počela govoriti poeziju, lijepo sam se osjećala jer su me svi prihvaćali. Ljubav prema pisanoj riječi potaknula me da poslije u Zagrebu uz Akademiju upišem i studij komparativne književnosti.

Odmah po završetku Akademije angažirani ste u zagrebačkom HNK...

— Da, bio je to veliki izazov za mladu glumicu jer sam u sedam godina nastupila u jedanaest premijernih naslova. Prije nekoliko dana duboko me rastužila vijest da je umro Petar Šarčević, jer upravo njemu mogu zahvaliti svoje kazališne početke. Prepoznao je moj talent i ukazao mi povjerenje pruživši mi priliku da se dokažem na sceni. Uvijek sam mogla računati na njegovu potporu i razumijevanje, što mi je bilo od velike važnosti.

Istodobno uz nastupe u kazalištima nastupali ste i na filmu. Glumite u znanstveno — fantastičnoj komediji Gosti iz galaksije Dušana Vukotića, a 1985. odlazite u SAD, gdje nastavljate filmsku karijeru. Nastupate u holivudskom blockbusteru Bugsy iz 1991, u kojem igrate ulogu Marlene Dietrich. Nakon još nekoliko nastupa na filmu naglo prekidate filmsku karijeru. Zašto?

— U jednom trenutku u Americi napravila sam prekretnicu. Prestala sam ići na audicije i živjeti holivudskim načinom života jer mi je to postalo preveliko opterećenje i posvetila sam se pjevanju. Uz satove pjevanja nastavila sam se i glumački usavršavati pohađajući satove glume kod Ricka Edelsteina, koji je imao vrlo visoko mišljenje o mojoj glumi.

Nakon gotovo četrnaest godina u Sjedinjenim Američkim Državama vratili ste se u Hrvatsku...

— U životu sam uvijek imala potrebu pripadati i shvatila sam da pripadam ovdje, u Hrvatsku, u Split, da su tu moji korijeni. Danas sam duboko zadovoljna i sretna, jer znam koliko mi je značio povratak ovamo. Na svoj uspjeh gledam s otklonom, kao na divnu mogućnost koja mi je dana da ponovo glumim na svom jeziku, što mi uistinu mnogo znači. U Americi sam kroz samoću i rad postigla duhovni rast koji je trajao godinama. Uvijek sam imala veliku tremu i da nisam imala vjeru, vrlo bih je teško uspjela svladati. Naučila sam mnogo o tome kako biti samohrana majka, kako uspostaviti odnos s bivšim partnerom. Nikad se nisam plašila pokazati svojoj kćeri koliko sam zapravo nesavršena osoba, nisam se bojala plakati kod sam bila osamljena i nesigurna i znam koliko je to Ani pomoglo jer je ona tako naučila koliko je u redu biti nesavršen. Nekoć me je užasavalo siromaštvo, rat i ludilo, no uspjela sam svladati te svoje strahove i veseli me da ono što imam mogu dijeliti te se bavim humanitarnim radom.

Što vas je privuklo liku Marlene Dietrich?

— Marlene Dietrich nikad nije dobila glumačku nagradu niti je igrala veliku kazališnu rolu premda je jedanaest godina bila članica Studija Max Reinhardt, gdje je gotovo nisu zapažali, no imala je karizmu i sposobnost da nađe put do ljudskih srca. Predstavu Marlene Dietrich napravila sam sama na sceni uz tim Dolenčić, Lemo, Broz i koreografa Ivicu Petrića te pijanista Joška Koludrovića, i u potpunosti stojim iza nje. Često sam s njom gostovala u Hrvatskoj i u inozemstvu. Posebno me veselilo danima unaprijed rasprodano, gostovanje i način na koji me je prihvatila publika u Rijeci, gradu u kojem sam odrasla.

Nakon Marlene Dietrich slijedila je uloga Serafine u predstavi Serafina Splićanka — Tetovirana ruža za koju ste dobili Nagradu hrvatskog glumišta. Čini se da doprinos redateljice Ivice Boban u nastanku predstave nije dovoljno vrednovan pri dodjeli nagrada...

— Mislim da najvažniji dio predstave čini izbor glumaca. Napraviti pravi casting, prepoznati pravu Serafinu u nekoj glumici nije mala stvar. Ivica je inzistirala da uloga Serafine pripadne meni. Velike zasluge za uspjeh predstave pripadaju i mom glumačkom partneru Žarku Radiću, koji je napravio veliku ulogu. Kad se na sceni dogodila karizma između njega i mene, to je režirala Ivica Boban. To što se nagrada našla u njezinim rukama za neku drugu predstavu nije toliko važno jer je ona napravila toliko lijepih predstava, a ako je ovdje manje spomenuta, to je valjda stoga što većina ljudi uspjeh predstave doživljava kao glumački uspjeh.

Ne treba zaboraviti ni Borisa Dvornika, jer on je prepoznao taj tekst. Nikad neću zaboraviti njegove oči kad je gledao jednu od prvih proba, jer sam u njima prepoznala da sam bolja Serafina no što je on mislio da će ijedna glumica biti. To mi je i rekao i to me beskrajno veseli. Serafina je veliki projekt s kojim, kad ide na gostovanje, putuje pedeset ljudi (trideset na sceni i dvadeset tehničara). Kamo god smo došli doživjeli smo ovacije.

Mnogo ste čitali, sigurno i Tenneeseeja Williamsa. Koliko u Serafini Splićanki ima Amerike iz Tetovirane ruže, a koliko ima Splita? Što je najvažnije što je Boris Dvornik unio u to djelo?

— U drugom dijelu, gdje se odvija ljubavna priča između Mangiacavalla i Serafine, mnogo je Amerike, pravog Tenneeseeja Williamsa, dok je u prvom dijelu do pojave Mangiacavalla to nešto drugo. Tu je mnogo dodano i mnogo oduzeto. Boris Dvornik genijalno je prepoznao temperament, krv i dušu Serafine Splićanke odnosno Serafine dela Rose u Splićankama. To je uistinu životan tekst. Možda vas iznenadi i začudi, no u Splitu se uistinu tako govori, premda neki tvrde da toga više nema. Ja sam sa svojom Anom u Americi vodila gotovo identičan razgovor kao i Serafina sa svojom kćeri, kad sam je upozoravala na opasnosti droge i side. Jedan moj prijatelj uz osmijeh je rekao da nije ni trebao ići u kazalište kad je sve isto kao doma.

Je li vam bila strana uloga barunice Castelli?

— Za razliku od romantične i temperamentne Serafine, koja mi je po mnogo čemu slična i zato mi nije bilo teško uživjeti se u ulogu, uloga barunice Castelli bila mi je mnogo teža jer mi je njezin karakter beskrajno dalek. Za razliku od mene barunica je survivor, no mislim da sam uspjela napraviti nešto što je meni bilo jako važno i svaki put kad izgovorim njezinu rečenicu; »Ja sam ostala na cesti s dvanaest godina« izgovorim je bez patetike koja me užasava, jer patetici tu nema mjesta. To je činjenica i čim s tim počnete dramatizirati i samosažalijevati se, nema šanse da osvojite čovjeka kojem to govorite. Najstrašnija je stvar na svijetu biti izdan. Izdaja je nešto najgore što sam doživjela u životu i mislim da mi je to iskustvo omogućilo da u Serafini i osobito u posljednjem činu Glembajevih još uvjerljivije kreiram svoje likove.

Dobre predstave i dobre uloge, Marlene, Serafina pa sad i barunica Castelli, ne događaju se slučajno i zahtijevaju mnogo rada. Uloga barunice u režijskoj je koncepciji predstave prikazana u vrlo kratkoj verziji zbog čega mi je kao umjetniku žao, no mislim da su se dogodili dobri, drukčije gledani Glembajevi s lijepom scenografijom, čarobnom kostimografijom i s dobrim ulogama. Osjetila sam da su ljudi to gledali kao »može se to i tako prikazati«, a da li će se to nekome svidjeti ili ne — ovisi. Da li je to moja najdraža predstava — nije. Ne mogu stajati iza predstave, ali uvijek stojim iza svoje uloge i mislim da sam napravila maksimum od nje.

Koliko vam je blizak Krležin jezik?

— Volim Zagreb jer je to grad moje prve ljubavi, u Zagrebu se rodilo moje dijete, na tom sam jeziku naučila voljeti. Kad srce nekom pripadne, lako je naučiti jezik. Tijekom boravka u Zagrebu imala sam priliku družiti se s ljudima iz zagrebačkog intelektualnog kruga od kojih sam upila duh starog Zagreba i slušajući ih naučila taj jezik, tako da nisam imala poteškoća u savladavanju fine agramerske Krležine rečenice.

Pišete li još poeziju?

— Nikad nisam ni prestala. Posljednju sam pjesmu napisala jutros. Kad sam boravila u Americi, pisala sam pjesme na engleskom, a pjesme nastale ovdje pisane su na hrvatskom jeziku. Dosad sam napisala više od dvije tisuće pjesama i prijatelji me nagovaraju da nađem dva, tri mjeseca kako bih odabrala one najbolje, prevela ih s engleskog na hrvatski i obrnuto, te ih objavila u dvojezičnoj zbirci. Mislim da su moje najbolje pjesme ipak one na engleskom. Doživjela sam velik uspjeh izvodeći ih u Sjedinjenim Američkim Državama.

Zanimljivo je da pjevate u ulogama Marlene Dietrich, Serafine i kao barunica Castelli u Glembajevima.

— Obožavam glazbu i drago mi je da je mogu spojiti s glumom. U svoje pjevanje unosim srce i drago mi je kad publika to osjeti.

Tijekom predstava Serafine Splićanke i Marlene Dietrich uspostavljate vrlo emotivan odnos s publikom. Što vam je najveće zadovljstvo u glumi?

— Zadovoljstvo koje čovjek osjeti kad prepozna da je nešto u umjetnosti napravio, to svaki umjetnik zna, ništa na svijetu ne može zamijeniti, ni novac, ni slava, ni aplauz, jer jednostavno znaš da se dogodilo ono čudo koje daje smisao umjetnikovu životu. Nakon svake predstave Serafine osjećam se sretnom, jer ako umjetnik uspije unijeti srce i dušu u predstavu i ako to ljudi prepoznaju, dogodi se magija kojoj svi mi u kazalištu težimo. Kad se to dogodi, ne treba dalje ništa dokazivati. Ne želim više u životu raditi ni jedan projekt koji neće od mene zahtijevati stopostotno umjetničko predavanje, jer novac nije ono što me pokreće. Moram ostati vjerna samoj sebi, jer zato sam se i vratila u Hrvatsku.

Razgovarao Goran Ivaniš