Šarm klišea

Darko Orešković: Obitelji s ljubavlju, Konzor, Zagreb 2001.

Kad čitatelj otvori stranicu s biografskom bilješkom o piscu i vidi da je autor knjige ozbiljan čovjek, doktor znanosti, da se na Institutu Ruđer Bošković bavi neuroznanošću, očekivao bi nakon toga da će imati posla s nekom teško prohodnom knjigom u kojoj pisac demonstrira svoju enciklopedičku erudiciju. Ali, upravo suprotno, Oreškovićev romančić Obitelji s ljubavlju jednostavne je narativne strukture, apelira na ljudsku nježnost, na potrebu za ljubavlju. Jednostavna, pomalo melodramatična priča o običnim ljudima koji su se neočekivano našli u ratnom kovitlacu koji se dramatično odražava na njihovim životima.

Već u prvom svojem romanu Odrastanju, objavljenom prije dvije godine, Orešković se poslužio vizurom infantilnog pripovjedača koji se ispovijeda o vlastitom sazrijevanju duhovito komentirajući zbivanja, zapravo opća mjesta osobne povijesti svakoga današnjega urbanog pedesetogodišnjaka. Tu je već pokazao dar nepretencioznog pripovjedača s izrazitim smislom za humor koji depatetizira sentimentalnost pojedinih prizora. I u ovom romanu glavni lik je dječak koji ide u više razrede osnovne škole, sva zbivanja su motrena njegovim očima, u njih je utisnut njegov senzibilitet i njegovo (ne)razumijevanje dramatične zbilje. Moglo bi se zapravo reći da znanstvenik Oreškoviću književnosti traži dimenziju infantilnosti, igre, humora, jezičnoga kalambura, svega onoga što racionalni svijet znanosti ne podnosi (tako bi zapravo moralo biti, iako ja u stvarnosti znam prirodnjake koji su zvrkastiji i od najluđih pjesnika).

Radnja romana locirana je u prvu polovicu devedesetih, razdoblje političkih promjena i hrvatsko-srpskog rata; infantilni pripovjedač početkom tog rata ima tek devet godina (odnosno devet kvrga, u njegovu žargonu), zaokupljen je kao i svi njegovi vršnjaci nogometom, budi se u njemu pomalo i želja da privuče pažnju djevojčica, želio bi da ga prijatelji doživljavaju kao facu, ali trud mu je uzaludan, baš ničim se posebno ne ističe. Štoviše, počinje patiti od mucavosti pa postaje i predmet zafrkancije prijatelja. Koristeći se njime kao fokalizatorom, pisac realizira očuđivalački efekt: mnogi ozbiljni, pa čak i tragični događaji iz dječje vizure doimlju se komično, a s druge strane dječačke zafrkancije i infantilna borba za prestiž postaju silno važni elementi slike svijeta. Tome treba dodati i da je cijeli roman ispričan dječakovim govorom, zapravo žargonom zagrebačkih školaraca, čija gipkost, duhovitost i prirodna ekspresivnost pridonose šarmu romana.

Dječak pripovijeda o događajima vezanim za početak rata u Zagrebu, kako se neprekidne uzbune odražavaju na život stanovnika jednog nebodera, što se događa s klincima u školi, duhovito pripovijeda o svojim nevoljama s dijarejom koja se pojavljuje kao posljedica strahova. Priča i o svojem čudnom običaju da se od nakupljene anksioznosti oslobađa tako da se negdje na skrovitu mjestu (najčešće WC-u sakrije i reve iz svega glasa onodobni domoljubni hit Hrvatine).

Istodobno dječak pripovijeda i o promjenama koje rat unosi u njegovu obitelj. Tata, običan, prosječni zagrebački kit, koji glavnu razonodu nalazi u kartanju s prijateljima, u početku uzbuna i sam trtari s drugima u skloništu, odjednom, kad mu prekipi, javlja se u dragovoljce i odlazi s klapom na ratište. Rat ga posve mijenja, djeluje na njega kao neka vrsta narkotika: kad dođe kući više se ne snalazi, jedva čeka da se vrati na ratište na kojemu su već izginuli neki od njegovih frendova, najčešće u glupim, upravo apsurdnim situacijama. Dolazi do loma među roditeljima: majka, koja se osjeća zapostavljenom, nalazi ljubavnika. Dječak doživljava još jednu traumu: ispostavit će se da je njegov slijepi prijatelj kojemu povremeno pomaže zapravo neprijateljski špijun.

Oreškovićeva ratna priča ne izlazi iz okvira uobičajene domoljubne retorike: zna se tko su dobri, a tko loši momci, neupitni su uzroci rata; on ne pokazuje ni najmanju želju za preispitivanjem patriotskih klišeja. Ali unatoč tim idejno-tematskim klišejima, unatoč melodramatskom zapletu zasnovanom na motivu razaranja i finalnog ponovnog okupljanja raspadnute obitelji, Oreškovićev roman djeluje šarmantno, duhovito. Efektnosti njegova pripovjedanja pridonosi upravo očuđivalačka vizura infantilnoga pripovjedača koji svojim svježim i ekspresivnim žargonskim iskazom može i o banalnim situacijama pripovijedati tako da se čine novima. Tu se Orešković, premda ne pokazuje ni najmanje želje da nas fascinira svojim literarnim obrazovanjem, zasigurno oslanja na tradiciju Vjekoslava Majera i njegova Dnevnika malog Perice koji je svojevrsni prauzor našoj prozi s infantilnim naratorom.

Obitelji s ljubavlju je roman koji bi vjerojatno svojom jednostavnošću pripovijedanja, humorom i žargonom trebao biti bliži mlađim čitateljima, ali i odrasliji čitatelj u tom pitkom štivu može prepoznati dio svoje infantilnosti i potrebe za ljubavlju.