Sapunica iz Smiljeva

Sapunica iz Smiljeva

Bez ustrajavanja na nepotrebnom, Aida Bukvić ritam je poglavlja originala gotovo bezbolno prenijela u brojne izmjene prizora, što spašava ovu podugu komediju

Za razliku od nimalo suptilnih obračunavanja s ruralnim elementima, njihovih javnih prozivanja ili hihotanja vicevima koji samo ponavljaju matricu šovinizma koji navodno kritiziraju, mlohavi pristup pomirbe u tom je slučaju učinkovitiji. Taj treći put izabrao je i Ante Tomić, čiji roman Što je muškarac bez brkova doduše teško da će nakladom nadmašiti Ambru ili Ratnika, ali sigurno upada u zbirku potencijalnih književnih hitova na ovom području koje je takve kategorije već pomalo zaboravilo.

O Tomićevoj uspješnosti pogađanja teme i stila već je dovoljno rečeno, a ako ni kritičarska aklamacija ni naklada ne govore dovoljno, trebala bi činjenica da se po romanu Što je muškarac bez brkova planira snimiti film, ali i čast da se upravo premijerom njegove kazališne obrade otvorila izmještena nova scena Drame zagrebačkog HNK. Scena nazvana po redatelju, prevoditelju i pedagogu Vladi Habuneku još nema definiran stalni prostor pa je za premijeru poslužio Zorin dom u Karlovcu, reprezentativna historicistička dvorana i središte kazališnoga života grada.

Možda je odluka osnivača nove scene Hrvatskog narodnog kazališta da ona postojanje započne baš dramatizacijom Tomićeva prvog romana i poduprta logikom medijskog zanimanja i igrom na sigurno u odgovoru publike. Ipak, pitanje je da li bi u idealnim uvjetima Tomićev tekst zaslužio važnost u povijesti koja će se, nadajmo se čak i usprkos dosadašnjim neuspješnim pokušajima, ovoga puta ipak dogoditi. S druge strane, protuargument smještanja Muškarca bez brkova na studentsku, kerempuhovsku ili čak histrionsku scenu jest, naravno, Krovna udruga u splitskom HNK.

Iz salona na krš

U režiji Aide Bukvić, Muškarac bez brkova lagana je komedija od gotovo dva sata trajanja, koja je i pravi ispit glumačke mogućnosti transformacije iz uglađene salonske drame u papuče i sandale sela Dalmatinske zagore. Upravo je ta potpuna promjena najviše štete nanijela jednom od ključnih likova komada — povratniku koji je u emigraciji praonicom automobila standardnog imena Kroatien zaradio dovoljno novca da u Smiljevu igra jedan od tipiziranih likova hrvatske dramatike i scenaristike. Uvijek raspoložena povratnika udovca glumi Siniša Popović, neodlučan da li je zapravo trapava seoska bena ili gordi kršanina. Na sličan se način nije snašao ni svećenik Vedrana Mlikote, jer slabića u mantiji igra odveć tipski, bez mnogostrukog akcenta koji je toj ulozi mogao dati.

Ostali stanovnici Smiljana, u kojem se tijekom nekoliko ljetnih dana razrješuju uglavnom ljubavni jadi, jer o onim egzistencijalnim nitko i ne misli, odrađene su po istom receptu s uglavnom očekivanim rezultatima. Prpošna udovica Ecije Ojdanić daleki je odjek njezine nezaboravne Anke u riječkoj postavi Kraljeva, Barbaru Prpić još nije prošao početni entuzijazam bivanja na sceni, a Danko Ljuština, kao uostalom i njih dvije, igra na sigurnu kartu čiste pojavnosti. Standardnim epizodama Barbare Vicković, Alena Šalinovića, Duška Gojića, Ivana Jončića i Franje Kuhara pridružuje se pri kraju i ministar obrane Ivana Brkića, koji zapravo i nije toliko karikatura kako se na prvi pogled čini.

Fejdoovsko protrčavanje

U Muškarcu bez brkova godi i lagana režija Aide Bukvić, kojoj je u nelakom poslu dramatizacije romana pomogla Lada Kaštelan. Bez ustrajavanja na nepotrebnom, ona je ritam poglavlja originala gotovo bezbolno prenijela u brojne izmjene prizora na višeplanskoj i funkcionalnoj scenografiji Dinke Jeričević. Zgodan je dodatak i fejdoovsko protrčavanje tijekom izmjena koje pridonosi ritmu poduge predstave, s međucima sjajnih glazbenih fragmenata Mate Matišića.

Muškarac bez brkova nema snagu Hamleta u Mrduši Donjoj ili Anđela Babilona, no to ni roman ni njegova dramatizacija ne žele. Riječ je dakle o zabavnoj predstavi, koju će podjednako prihvatiti i publika u Zagrebu kao i ona u Zagvozdu. No, treba li za takvu osnivati novu scenu?

Igor Ružić