Rodio se Bog

Bog kojega u prosincu slavimo nije još jak, nije osvetnik, sudac nad sucima; nejako je, tek rođeno, dijete. Ali i tako slabašnu mladom Kralju upućujemo molitve: daj nam Bog zdravlje k tomu veselje, na tom mladom ljetu svega obilja

Dočekasmo još jedan Božić. U toj tradicionalnoj proslavi sve je unaprijed zadano: tko unosi bor, tko ga kiti, tko peče kolače, tko donosi pečenicu, tko čisti ribu, tko pasira grah za riblju juhu (šaranovu), tko mijesi široke rezance. Ljepota je baš u toj stalnosti; improvizaciji nema mjesta. Svi znamo što od Božića očekujemo i očekivanja su nam ispunjena ako se dogodi upravo onako »kako Bog zapovijeda«. Bog kojega u prosincu slavimo nije još jak, nije osvetnik, sudac nad sucima; nejako je, tek rođeno, dijete. Ali i tako slabašnu mladom Kralju upućujemo molitve: daj nam Bog zdravlje k tomu veselje, na tom mladom ljetu svega obilja.

Gospodar i bogatstvo

Bog i jest bogat. To mu i ime kazuje. Riječ bog značila je zemaljsko dobro, sreću. Uvukla se u imenice koje označuju posjedovanje zemaljskoga blaga: bogataš, bogatun, bogatstvo, bogatiti se. Onaj koji nema ništa, taj je ubog, a smilovanja je vrijedan nebog. Kajkavska riječ bogec, siromah, glasila je nekoć vbogec pa je v ispalo. Ubogari završavaju u ubožnici — i danas se mnogi stariji ljudi opiru odlasku u starački dom (makar se zvao i dom umirovljenika) upravo stoga što su im pred očima tužne i ružne slike jadne i svakoga dostojanstva lišene starosti. Zemaljsko dobro u imenici bog uvuklo se i u običnu češku imenicu zboží, što znači roba. Prvotno pridjev, bog je još u praslavensko doba postao radna imenica u značenju »božanstvo koje razdjeljuje sreću i zemaljska dobra«. Paralelno značenje nalazimo i u sanskrtu: bhágas je 1. djelitelj, gospodar, a 2. bogatstvo. Dakle, slavenska je riječ već imala oba značenja: apstraktno i radno.

U slavenskoj mitologiji spominje se bĐlbog i crn(o)bog (dobar bog i zao bog). Znamo što znači namučiti se do do zla boga, a oni za koje si se mučio gnjave i bezobrazni su, također do zla boga.

Kršćanstvo je preuzelo smisao dobroga boga i odatle stvorilo umanjenicu na -ić božić, mali bog; Isus Krist, Sin Božji. Ali poganstvo u riječima koje sadrže korijen bog izbija, makar i iz zemlje. Jedna od izvedenica na -jur (od 17. st.) jest božur (biljka paeonia). Ta se biljka zove i perunika, što je nedvojbeno povezano s Perunom, vrhovnim slavenskim božanstvom. Božur dokazuje da je bog animističkim putem ušao i u botaničko nazivlje. U ženskom rodu — božura i božurica — ne znači više biljku, nego prasicu koja se kolje o Božiću.

Zaboravljena Bogorodica

U antroponimiji koja je nastala u vrijeme kršćanstva ima kalkova (doslovnih prijevoda): Bogdan (13. st.) od deo datus, odatle i bogdanuša (vinova loza bijela grožđa), Božidar od Theodoras, Bogoslav, Bogoljub, bogoslov (theologus) te dalje bogoslovija, bogoslovlje, bogoštovlje, bogomolja, Bogojavljenje (epiphania) — vodokršće; deipara — Bogorodica.

Bogorodica je nekako zaboravljena u svetkovanju Isusova rođenja. Ona i Josip doimaju se kao statisti u božićnom slavlju. Stihovi Nađenog boga A. B. Šimića neka vas uvedu u srž božićnoga slavlja (Ne traži boga mišlju... / Bog ti je uvijek najbliži od svega / Diraš ga rukom, gledaš ga u boji neba / Bog ti se smiješi iz jednog dragog lica...), a pjesma Marija istoga pjesnika neka bude božićni dar svim majkama.

Marijo, ja u tebi gledam svoju majku

i svaku majku,

I ja mislim često

na onaj bol u tvomu licu kada spazi

da tvoj se porod poče odvraćat od tebe

(i samo blag mu posmijeh za te osta)

Ja znadem da si gledajući gdje ga gubiš

poželjela da nikada ga ni rodila nisi

i da je vječno pod srcem ti osto

I znadem i to da si u čas raspinjanja

više htjela živog sina pokraj sebe

no mrtvog boga

I da si na koncu

svih muka i svih boli vidjela svoj poziv službenice

i smjerno prignula se pred zakonom, koji tako hoće