Redatelj su zaklali barunicu

Redatelj su zaklali barunicu

Radikalna reinterpretacija predloška sa sobom uvijek nosi veliku opasnost, ali i izazov. Postaviti Krležu ziheraški i tradicionalno jamčilo bi prolaznu ocjenu, ali bi značilo unaprijed odustati od izazova, a HNK Split u interpretacijama je klasika, kako dramskih tako i opernih režija (Rigoletto i Attila), pokazao da se rizika ne boji

Hrvatsko narodno kazalište u Splitu 14. i 15. prosinca 2001. premijerno je izvelo predstave Gospoda Glembajevi i U Agoniji Miroslava Krleže u režiji ruskoga redatelja Aleksandra Anurova. Na početku, splitskom Hrvatskom narodnom kazalištu treba odati priznanje što je Krležinu obljetnicu obilježio sa čak dvije premijere njegovih djela, dok primjerice Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu tom prigodom ima samo gostovanja Hrvatskog boga Marsa u produkciji HNK Varaždin. Glembajevski ciklus HNK Zagreb izvodio je tijekom devedesetih (Glembajeve više od sto puta), no tragičnom smrću Ene Begović sve tri predstave ostale su bez ključne protagonistice, a za sada nema naznaka da će HNK Zagreb naći adekvatnu zamjenu za sadašnje predstave ili postaviti nove produkcije Krležinih djela.

Osobno, moram reći da sam od splitskih premijera imao vrlo velika očekivanja. Tri zagrebačke predstave gledao sam po nekoliko puta, uživajući u njima svjestan svih njihovih slabosti. Te tradicionalne, prilično klasične predstave, nisu donosile neke osobito nove ni značajne interpretacije Krležinih djela, ali ih samim time nisu uspijevale ni okljaštriti, pa se moglo u punoj mjeri uživati u sjajnim dijalozima i izvornoj ljepoti Krležina djela. Za mnoge starije, iskusnije gledatelje bio je to korak natrag u odnosu na neke ranije interpretacije, no mlađima je on u biti bio uvid u to kako se Krleža igrao nekad davno (uz, čini se, neizbježni haenkaovski patos). Stoga se od splitskih premijera očekivala svježa, nova interpreatcija a zanimanje je pobuđivalo i snalaženje splitskih glumaca u agramersko-glembajevskim likovima.

Radikalna reinterpretacija predloška sa sobom uvijek nosi veliku opasnost, ali i izazov. Postaviti Krležu ziheraški i tradicionalno jamčilo bi prolaznu ocjenu, ali bi značilo unaprijed odustati od izazova, a HNK Split u interpretacijama je klasika, kako dramskih tako i opernih režija (Rigoletto i Attila), pokazao da se rizika ne boji. A ima li većega rizika dati dvije od najboljih hrvatskih drama stranom redatelju kojem je režiranje Krleže potpuna novost i koji u projekt ide potpuno neopterećen svim onim režijama Krležinih djela koje su hrvatski redatelji dosada vidjeli.

Takav eksperiment Aleksandra Anurova ostvario je promjenjiv učinak: uništene Glembajeve i zanimljivu Agoniju. Jedna od ključnih zamjerki Anurovljevoj interpretaciji Glembajevih jest nedosljednost (što U agoniji nije bio slučaj).

Prvi čin Glembajevih nalik je opereti, garniran s nekoliko plesnih točaka (mladi parovi koji plešu u salonu Glembajevih), a Puba Fabriczy gotovo je kabaretski lik. Anurovljev Puba nije taj koji jedini dramatizira situaciju dok drugi odmahuju rukom i izruguju se komunističkoj štampi, nego se on također uklapa u ležerno-operetsku atmosferu, pa njegova upozorenja potpuno gube na težini. Nema tu ni bijesa barunice Castelli zbog napada tiska, svi se likovi smješkaju, plešu i poziraju. Raskorak između teksta koji izgovaraju i načina glume prevelik je (osobito je iritantno prepričavanje smrti prosjakinje u pjesmi uz kabaretsko-plesnu točku), i stječe se dojam kao da redatelj ne razumije što likovi govore.

U drugom činu Anurov se okreće klasičnijoj interpretaciji, no i u dijalogu Ignjata Glembaya i Leonea ima velikih problema. Redatelj negdje stavlja nepotrebne, preduge pauze, a neke ključne replike (osobito Leoneove) potrošene su tolikom brzinom izgovora i ravnom intonacijom da se gubi svaki osjećaj dramatičnosti zbivanja na sceni. Liku Leonea u razigranoj i poletnoj interpretaciji Ante Čede Martinića ne može se osporiti zanimljivost, no taj se lik pomalo gubi u slabim režijskim rješenjima. Josip Genda nije uspio stvoriti punokrvni lik Ignjata Glembaya, dijelom zbog toga što pojavom na sceni nije sugerirao arogantna bogataša, a dijelom i zbog redateljskih uputa zbog kojih je skakao po pozornici poput mladića.

Treći čin najveće je razočaranje. U Anurovljevoj režiji likovi kao da glume sami za sebe, dijalozi se pretvaraju u monologe. U prvom i trećem činu gotovo da i nema interakcije među likovima (Leone i barunica Castelli uglavnom se mimoilaze), a upravo su odnosi među njima ključni element uspjeha te drame. Umjesto kulminacije napetosti, radnja u trećem činu tone u dosadu. Na samom kraju, redatelj što nas kroz usta triju barunica, proročica smrti koje pletu crvenom vunom, obavještava da su doktor zaklali barunicu. Lik barunice Castelli zasigurno je zaklan, bolje reći iskasapljen. Glumačke kvalitete Ksenije Prohaska ostale su tako neiskorištene. Njemačkih izraza u glembajevskom govoru gotovo da i nema, da bi ih se sve sasulo u završnoj replici barunice Castelli nakon što ona spoznaje da je pokradena, što se nije pokazalo kao osobito rješenje. U neoklasicističkoj scenografiji Viktora Kharitonenka ima elemenata (stupovi) koji zaklanjaju pogled dijelu publike, a elegantni kostimi Marije Žarak ipak su odveć jednolični, osobito muški kostimi sporednih likova.

U cjelini, redatelj je u ovoj predstavi posegnuo za nizom radikalnih rješenja koja su u potpunosti promijenila Krležinu dramu. No, najveći problem nisu ni drastična rezanja ni scenska rješenja koja se često razilaze sa smislom teksta, nego činjenica da se u Anurovljevoj verziji Gospoda Glembajevi daleko lošije i dosadnije djelo od predloška. Nakon ovakve predstave gledatelj osjeti snažnu želju da posegne za sjajnim Vrdoljakovim filmom Glembajevi, koji je, iako popularniji u publike, osobito ljubitelja kazališta, nego u filmske kritike, jedna od najboljih ekranizacija hrvatskoga dramskog teksta u povijesti hrvatskog filma, ili pak za samom knjigom koja pruža daleko veći umjetnički užitak (a upravo su ponovno izdane drame i proza Glembajevi).

U agoniji Anurov postavlja znatno uspješnije. Iako preskače prvi čin (predstava počinje razgovorom Križovca i Laure nakon Lenbachova samoubojstva), koristeći se pritom Krležinim dopisanim trećim činom, Anurov se ovdje uglavnom pridržavao teksta, dajući mu finu nadgradnju. Zoja Odak vrlo je uvjerljiva u ulozi prevarene i iznevjerene žene na rubu živčanog sloma, a Milan Štrljić dojmljiv kao Križovec, samouvjereni ženskar i lažov. Najsmjelije je rješenje redateljska odluka da služavku Mariju i policijskog pristava glumi ista glumica, Arijana Čulina, a vrlo je poticajna i intrigantna igra spolova ispunjena koketiranjem Križovca i pristava, koja završava ponudom o poslovnoj suradnji. Posebno treba istaknuti odličnu scenografiju (foyer HNK efektno pretvoren u salon) i dvosmislen kraj (happy-end na sceni ili Laurino samoubojstvo na filmskoj projekciji?) koji ostavlja gledateljima izazovnu mogućnost da sami odaberu svoju verziju raspleta.

Iako je za mnoge i ova režija bila odveć radikalna, ona je bila smjela, ali ipak prihvatljiva interpretacija. Završni je rezultat zanimljiva, vizualno i glazbeno iznimno lijepa, dobro odglumljena i elegantno režirana predstava koja pruža pravi užitak gledanja.

Zlatko Vidačković