Razvučena melodrama

Razvučena melodrama

U povodu stote obljetnice rođenja jednog od najvažnijih austrijskih dramatičara međuratnog razdoblja i rođena Riječanina Ödöna von Horvátha, riječki je HNK odlučio obnoviti Priče iz Bečke šume, premijerno izvedene prije pet godina. Znano je da kopije, pa tako i obnove, rijetko dosežu kvalitetu originala, što se i ovaj put potvrdilo. Redatelj Zlatko Sviben u potpunosti je ostao vjeran samome sebi, tako da su jedine uočljivije promjene u predstavi određeni epizodni glumci i sporiji ritam. Posljednje, međutim, znatno je pridonijelo kvalitativnom padu predstave jer su monotonost i razvučenost, zapažene već i u njezinoj prvobitnoj zamisli, usporenjem ritma postale pretjeranima, tako da su određeni nedostaci Svibenove režije izbili u prvi plan. To se osobito odnosi na prečesto ponavljane koreografske međuprizore (koreografiju potpisuju Dubravka Ostojić i Ksenija Zec), umetnute ponajprije da bi se popunilo vrijeme okretanja rotirajuće pozornice. Inače vrlo maštovita scenografija Željka Zorice — koja se zasniva na secesijskom dekoru i radovima Gustava Klimta, a temelji na rotirajućoj pozornici na kojoj se kao na vrtuljku izmjenjuju mjesta radnje, iako posve u skladu s dramaturgijom Priča iz Bečke šume što slijedi upravo kružnim tijekom, ponavljanje i vraćanje istoga, — veliki je tehnički problem koji Sviben nije uspio dovoljno dobro savladati. Osim toga, problematičan je i sam Svibenov pristup von Horváthovoj poetici.

U predstavi je izrazito naglašena melodramska dimenzija priče, dok je ono mnogo važnije — Horváthova mračna kritika bešćutnoga svijeta i malograđanskoga licemjernog društva, ostalo u sjeni kazališnog spektakla i navedene melodrame. Melodramski je ton osobito prisutan zbog načina na koji su psihološki profilirana određena dramska lica. S obzirom da von Horváth oblikuje vrlo životne karaktere, koji istodobno predočuju i navedeno društvo u cjelini, u njihovu je promišljanju vrlo zahtjevno ne zapasti u zamku pretjerana i samim time neprirodna naglašavanja negativnosti dramskih lica, a istovremeno ih prikazati dovoljno okrutnima u vlastitoj pokvarenosti i licemjerju. Riječka je predstava vrlo dobro izbjegla prvu zamku, ali spotaknula se o drugu, zbog čega tragedija jedine dobre duše u cijeloj drami — djevojke Marianne, iako u sjajnoj, autentičnoj interpretaciji Alme Price, nema istu težinu kao u von Horváthovu tekstu. Iako je u cjelini glumačka profilacija dramskih lica vrlo dobra, neka od njih u predstavi poprimaju mnogo mekše i nježnije obrise negoli u Horváthovoj drami, gdje su mnogo grublja i okrutnija. Mariannin odbačeni zaručnik Oskar, iako u vrlo dobroj interpretaciji Davora Jureška, gubi nagoviješteno sadističko naličje te postaje doduše ponekad grub i prilično ograničen, ali u osnovi dobroćudan i iskreno zaljubljen. I u biti posve licemjerna trafikantica Valerija u izvrsnoj interpretaciji Olivere Baljak postaje poprilično simpatična, šarmantna i dobroćudna dama. Također izvrsni Zdenko Botić grubi je, ali istovremeno i dirljivi Čarobnjak.

Jedino su vrlo dobri Alen Liverić (Alfred) i Edita Karađole, koja je u ulozi zločeste Bake zasjala poput meteora koji ćemo još dugo pamtiti, ostvarili karaktere bliske von Horváthovom okrutnom prikazivanju svijeta. Prostor nam dopušta izdvojiti svega još nekolicinu od velike plejade glumaca — Zrinku Kolak Fabijan, Denisa Brižića, Zlatu Perlić, Dražena Mikulića, Bosnimira Ličanina, Galliana Pahora... Glazbu koja uvelike pridonosi atmosferi predstave skladali su Arsen Dedić i Igor Savin, a autentičnu kostimografiju osmislila je Ingrid Begović.

Da zaključimo, Priče iz Bečke šume spektakularna je, iako razvučena i preduga predstava koja ne posjeduje snagu von Horváthove mračne kritike društva i svijeta, nego se rasplinjuje u prilično sentimentalnu melodramu, koja će bez obzira na zamornu monotonost zasigurno zadovoljiti određeni sloj publike.

Tajana Gašparović