Pretenciozna Krležijana

Pretenciozna Krležijana

Ratna Krležina proza, drama i poezija tematski vezana uz Prvi svjetski rat i misaono prožeta tragedijom pojedinca koji se u toj klaonici bori za tuđe interese bio je poticaj Zlatku Vitezu da uđe u pustolovinu dramskog povezivanja djelâ koja su obilježila tu fazu Krležina stvaralaštva, što je rezultiralo predstavom Kroatenlager u Dramskom kazalištu Gavella. U svoju avanturu upregnuo je četrdesetak glumaca koji tri sata nastoje opravdati Vitezovu strast da putem Krleže opiše tragičnu viziju tadašnje hrvatske zbilje koja se raspadala u krvi i rezignaciji. Od fragmenata novela Hrvatski bog Mars, dramske vizije Hrvatska rapsodija, preko teksta Pijana noći drama U logoru i Vučjak te ponešto Kraljeva i poezije Vitez je poželio epski obuhvatiti istovremeno sudbinu pojedinca i cijelog naroda, no zanio ga je, čini se golem i mnogostruko inspirativan Krležin opus, iz čije bujnosti nije uspio ekstrahirati čistu i suvislu dramaturšku nit.

Scenom kojoj dominira golema pruga (scenografija Zlatka Kauzlarića Atača) mjesto kojim prolaze vlakovi što odvode ljude u kaos rata, stradanja i zbjegove, u prvom dijelu predstave nižu se scene s bojišnice i tragikomične situacije s domobranima izgubljeno prepuštenim ratnoj ludnici i teroru tuđih odluka, slike što su htjele uprizoriti onaj očaj, strah, ali i jalovi bunt svih Krležinih Jambreka koji su bespomoćno ostavljali krvave tragove po euoropskim ratištima. Slike raspadnutoga svijeta pretaču se zatim u konglomerat raspojasane sirotinjske mase cilivila, smjesu folklora i cirkusa, i u tim prebujnim scenskim slikama što su možda i imale namjeru ironizirati cijelu tu kičersku lakrdiju, no nakraju su i same postale kič, Vitezu počinje izmicati predstava. Neprecizno i nedomišljeno režirane masovke u kojima se ponekad činilo da se glumci kreću kao muhe bez glave, bujica suvišnih scena i njihova ilustrativnost pretvorile su Krležin predložak u zbrkanu kazališnu slikovnicu.

Smireniji drugi dio, koji se od ekspresionističkih i grotesknih persiflaža okrenuo realizmu Krležinih drama U logoru i Vučjaku što su imale namjeru pokazati moralni slom i rezignaciju pojedinca, odnosno glavnog lika Horvata, ni glumački trud Gorana Grgića kao Horvata i Edite Majić kao Marijane u Vučjaku nije mogao spasiti jednodimenzionalnost, tromost i patetičnost cijelog ozračja pod kojim je stenjao završni dio predstave. Rastjelovljenost veznog igrača intelektualca Horvata (koji se pojavljuje u većini ovdje odabranih djela) na dva glumca, Nenada Cvetka i Gorana Grgića, dajući ovom dugom istovremeno i funkciju i Krležine sjene, odnosno mladog Krleže, dodatno je zbunjivala publiku. Dok je Nenad Cvetko svoga Horvata u Logoru nudio kao smjesu patetike i eteričnog očaja spram vlastite krivnje iznuđena mu zločina, Goran Grgić u Vučjaku s više krvi, mesa i osviještenosti prikazao je intelektualca gubitnika u mutnim vodama hrvatske tadašnje zbilje što je jednako blatna u politikanstvu dnevnoga novinarstva iz kojeg bježi, kao i provinciji u koju stiže, i koja ga sumnjivim interesnim igrama zakopava do glave u blato. U tom kaotičnom i stilski raznorodnom kolažu po dobru ćemo pamtiti i izvrsnu minijaturu Mladena Budiščaka u ulozi sirotog ratnika, jednog od onih što bez kompasa i smjera kreće na krvavi put bez povratka.

Gordana Ostović