Predstava za jedan dan?

Predstava za jedan dan?

Iako su dosadašnji Oreškovićevi postavi u HNK Osijek — poglavito već spomenutih komedija, koje su s velikim uspjehom izvođene nekoliko sezona za redom — dobro prihvaćeni, pitanje je koliko će se Jedan dan istine postavljen u već zakašnjeli trenutak i s prilično slabim glumačkim angažmanom održati na kazališnim daskama

Obračun s društvenom zbiljom — u kojem je prozvana čak i kazališna publika — odjeven u satiričnu komediju; međuzamjenjivost empirije i fikcije; pitanje identiteta pojedinca koje se, dobrim dijelom, gradi na istinitosti i sve to kodirano alegorijom od (malog) pojedinca prema (maloj) državi; mnoštvo autoironijskih, metatekstualnih, intermedijalnih elemenata, golemi videozid... zvuči obećavajuće, ako već ne i primamljivo, zar ne? No, ako pokušaj neposredna slikanja društvenih boljki kasni (!) nekoliko godina, a velika većina glumaca izvedbu zasniva na stilu preglumnjivanja — svi obećavajući elementi pretaču se u razočaravajuće...

Tipičan proizvod satiričnog kazališta

Evo o čemu je riječ: kao drugu ovosezonsku dramsku premijeru osječko nacionalno (uz Dječje jedino živuće) kazalište izvelo je satiričnu komediju slovenskoga književnika Tone Partljiča Jedan dan istine, koja je u cijelosti (toponimima, osobnim imenima...) prilagođena hrvatskim, točnije osječkim prilikama. Djelo je tipičan proizvod satiričnog kazališta: mnoštvo likova, brza izmjena replika, svakodnevan jezik srednjega društvenog sloja isprepleten jeftinim usporedbama i aluzijama na seks sa središnjim motivima društvene nepravde i korumpiranosti vladajućih, koji ističu da je sva moć u kapitalu. Sama radnja odvija se oko lika Horvata (Velimir Čokljat), novinara-komentatora lokalnoga dnevnog lista »Hrvatski zajedničar«, čija kozerija podigne prašinu u javnosti, a najjači je Gradonačelnikov (Đ orđe Bosanac) bijes, koji se nađe osobno prozvan. Zahtijeva se Horvatov demanti, premješta ga se na u rubriku Pisma čitatelja te se on po povratku kući s unukom (Nikolina Grbec) u igri zarekne da će od toga trenutka do sutra navečer govoriti istinu i samo istinu. Posljedice su igre istine znatne — osim poslovnih pritisaka u koje se upleće čak i Ministar (Darko Milas) pod znak pitanja ubrzo mu dolazi i brak i prijateljstvo... A na kraju se ključnoga dana ispostavi kako je unuka u vrtiću ipak lagala — jošje mala i laž joj je dopuštena, a kad bude velika neće se bojati reći istinu!

Najuspjeliji rubni dijelovi

Iako nisu inventivni, pa čak ni u potpunosti prihvatljivi, unutar cjeline dramskoga svijeta najuspjeliji su rubni dijelovi koji se iščitavaju kao metakomentari samoga djela, ali i književnoga stvaralaštva uopće: po povratku s dramske premijere Laž ima kratke noge, a istina još kraće dva bračna para — novinar, kazališni kritičar Novak (Davor Panić), tajnica Biba (Mira Perić Kraljik) i medicinska sestra (Anita Schmidt) — komentiraju viđeno (tako, između ostaloga, kritičar objašnjava kako za komediju treba biti samouvjeren, velik i moćan, jer se samo tada može izobličavati poroke, ismijavati samoga sebe, a budući da je hrvatski narod mali — ne trpi komedije na svoj račun) kao i kazališnu publiku (a supruga mu Biba tumači zašto ljudi idu u kazalište: ne da bi se smijali ili plakali, nego da bi se pokazali s Nekim ili pokazali novu odjeću)... No, tijekom njihove rasprave na televizijskom ekranu, izvedenom kao golem videozid, lokalna novinarka (Ljiljana Krička) izvješćuje kako je autor komada, također lokalni dramatičar Ribić (Augustin Halas), preminuo te, premijerne, večeri. I tada slijedi Ribićev nekrolog: nekoliko minuta nabacanih skica iz svakodnevnoga života književnika snimljeno je na uistinu duhovit način uz poznate osječke lokalite. Da štos bude veći, prezime Halas empirijskoga glumca koji na sceni postaje književnik Ribić na mađarskom jeziku znači upravo ribič.

Svjetlo — tama — svjetlo

Osim nekrologa, zgodna je i dosjetka simbolike izmjene dnevnog sustava svjetla s noćnim sustavom, a ostvarena uključivanjem i isključivanjem niza malih svjetiljki. S druge pak strane suvišna je, neukusna i već viđena motivika umnožavanja ženske stražnjice za vrijeme uredskog seksa na fotokopirnom stroju ili nespretne novinarke koja samu sebe omota u žicu mikrofona...

Glumačku postavu čine uglavnom glumci starije osječke generacije koji su, po mom sudu, uspjelije izveli role u ranijim Oreškovićevim predstavama na istim daskama, kako komediografskog karaktera — primjerice Raya Cooneya Kidaj od svoje žene, Pokvarenjak — ili povijesne drame — Ive Brešana Utvare. Izvedbu prilagođenu žanru u Jednom danu istine najbolje su ostvarile Anita Schmidt u ulozi Horvatove supruge te Lidija Florijan kao njihova kći Tanja; dok se u izvedbama Velimira Čokljata, Davora Panića, Miljenka Ognjenovića, Darka Milasa i Đorđa Bosanca nije mogao vidjeti nikakav otklon od sličnih, već više puta uprizorenih uloga — jednostavno: ponavljali su se.

Scenografkinja Mirjana Koren i kostimografkinja Mirjana Zagorec ostale su vjerne predočavanju iluzije zbilje stavljajući se u funkciju predstave; u koju su istim načinom uklopljeni i glazbeni elementi Igora Valerija.

Iako su dosadašnji Oreškovićevi postavi u HNK Osijek — poglavito već spomenutih komedija, koje su s velikim uspjehom izvođene nekoliko sezona za redom — dobro prihvaćeni, pitanje je koliko će se Jedan dan istine postavljen u već zakašnjeli trenutak i s prilično slabim glumačkim angažmanom održati na kazališnim daskama. Ipak, publiku ne treba podcjenjivati: ne idu baš svi u kazalište pokazati da su s Nekim i to u upravo obnovljenoj garderobi iz neke od svjetskih metropola...

Kristina Peternai