Postojanost s mijenama

Postojanost s mijenama

Trebotićev je zaokret ipak čvrsto povezan s prijašnjim radom. Štoviše, novo se logično nadovezalo na prethodno, najnovija se djela ulančavaju s prethodnima

Ciklus Tragovi splitskoga slikara Matka Trebotića, čiji su nam počeci u Zagrebu predstavljeni još 1994. u Modernoj galeriji, ima i svoj nastavak, od 1995. do 2001, prikazan ovih dana u Muzeju za umjetnost i obrt. Na toj smo izložbi pod sponzorstvom »Medike« naime vidjeli da je tema dugo zaokupila autora, a, sudeći po nekim najnovijim slikama, nije isključeno da će to i potrajati. Ne samo zato što Trebotić i inače duboko doživljava prošlost — nasljeđe, tradiciju, pretke — nego i stoga što je u tom tematskom određenju našao neku vrst svoje slikarske formule. Našao je, zapravo, mogućnost da se unutar iste tematske odrednice uvijek izrazi drukčije, pa tako oblikovno stvori raznolik, razveden i bogat opus.

S Tragovima Trebotić je načinio vidljiv zaokret. Promijenio je organizaciju oslikane plohe, njezin kompozicijski sustav, pa i svoj slikarski postupak. Zaokret je radikalan, a da ga otprve shvatimo, dovoljno je spomenuti da je umjesto prvobitne dominacije crteža, koji je bio osnova i nositelj konstrukcije svake Trebotićeve slike, zavladao slobodni, gestualni potez kista. Rekli bismo da se upravo s Tragovima razmahala slikareva ruka, s njom i namazi boje, koji su tražili (i dobili) sve veći prostor na plohi platna pa je slika morala biti povećana, tako da je od male rasla do sve veće, da bi se u najnovije vrijeme vinula i do velikih dimezija. Iz temelja se promijenila i slikareva paleta, u početku prigušena i s težnjom prema monokromiji, do današnjega pravog orgijanja boje.

Tlorisi, tragovi, slojevi

Kako god radikalan, Trebotićev je zaokret ipak čvrsto povezan s prijašnjim radom. Štoviše, novo se logično nadovezalo na prethodno, najnovija se djela ulančavaju s prethodnima. U prilog toj tvrdnji govori i izjava samoga Trebotića, koju nam je dao 1994, uoči svoje izložbe u Modernoj galeriji u Zagrebu: Tragovi su logičan slijed mojih tematskih preokupacija, koje su zadržale iste koordinate južne Hrvatske — to znači tlorisi tragova našeg življenja u ovim prostorima. Ali slikarski to je nešto novo, štoviše to je veliki otklon od poznatoga Trebotića. To je jedan novi, mogao bih reći progresivni izričaj kojim sigurno korespondiram s recentnim tokovima u Europi...« (E. C. »Večernji list«, 8. prosinca 1994).

Trebotić ostvaruje različitost u jedinstvenosti doživljaja zato što ne otkriva svoj zavičaj samo preko njegova vanjskog sloja. Nastoji ga otkriti i u dubinskom sloju, u brojnim naslagama proteklog vremena, u vertikalnim presjecima zemlje, ne bi li kroz njezine slojeve dublje zavirio u prošlost. S tim u vezi dragocjena je konstatacija Feđe Vukića (Optika dubljeg pogleda, AGM, 1997), koji nam skreće pozornost na posve specifičan Trebotićev kadar slike, a to je da dijeli njezinu plohu po horizontali, te u gornjem dijelu predočava vidljivi svijet, a u donjem podzemni, to jest ono što leži pod zemljom. Ta dva svijeta tretira različito — prvi je bliži mimetičkom, dok je drugi fragmentaran, sveden na simbole koje zbraja.

Dok je u ranijim Trebotićevim slikama postojala ravnoteža između gornjeg i donjeg dijela slike, u Tragovima se linija razdiobe pomiče, pa donji dio, podzemni, raste na račun gornjega, a umjesto prijašnjega staloženog zbrajanja i mirne adicije predmeta-simbola imamo guste nanose, vrtložne nakupine poteza bojom, koji sugeriraju bujanje napetosti do — eksplozije. Tako je nestala veza s mimetičkim svijetom, zavladala je asocijacija, slike su, za razliku od prijašnje mješavine figurativnog i asocijativnog, postale apstraktne. Dojam kaosa i razaranja nedvosmislen je, osobito u djelima iz sredine devedesetih godina. Stoga i ne čudi što Antun Karaman, pisac teksta u katalogu najnovije izložbe, posvećuje veliku pozornost odnosu snage stvaranja i razaranja u Trebotićevim djelima.

Hedonistička turbulencija?

Znamo li da su Tragovi začeti neposredno nakon ratnih razaranja u Hrvatskoj (o kojima je autor progovorio i svojim konceptualnim instalacijama, poglavito onom pod naslovom Hrvatska A. D. 1991/92), onda je jasno da je rat i razaranje domovine neposredni povod nastajanju i trajanju ovoga ciklusa. Ipak, gledajući najnovija djela, ona koja su nastala nedavno i nose oznaku 2001. godine, kao što su Otočki krajolik, Zapis-Poliptih, Portal, Zbir i drugi, koji se miješaju s Tragovima, zaključujemo da se nesmiljena Trebotićeva turbulencija smiruje za račun neke čudne rastrošnosti boje širokoga spektra, koja likuje na novim platnima u svemogućim sazvučjima, treperi, vibrira, isijava i navješćuje nam prisutnost kolorističkog hedonista.

Te nam slike, posve novim ustrojem, otkrivaju novu osobnost slikara iz osnove različitog od onoga kojim se Igor Zidić pomno bavio gotovo dva prva desetljeća njegova rada (vidi monografiju I. Zidića, Matko Trebotić, Mladinska knjiga, 1988) i o kojem je pisao da »oživljava staru tradiciju, da komunicira posredstvom pojedinih vrlo drevnih i poznatih znakova, i da ih kao citate uključuje u svoje višeslojne i višeznačne pejzaže...«. (I. Zidić, Granice i obostrano, Art studio Azinović, 1996).

Mnogo su više s tim ranim Trebotićem povezane njegove grafike, objavljene u mapi Otisci očiju (također na izložbi), u kojoj je stihove napisao Luko Paljetak. Ovdje nalazimo one tipične Trebotićeve središnje crte razdiobe, kojom se oblikuju donja i gornja polovica optičkoga dojma. Dok su u donjoj polovici pomno iscrtani gradovi, crkve i simbolički predmeti, u gornjoj caruje fluid neba, što pomaže oblikovanju doživljaja i u najnovijim, manje pričljivim slikama.

Elena Cvetkova