Vijenac 204

Margine

Na vrh jezika

Pohabane cipele i slapovi svjetlosti

Silvestar Vrljić (Zagreb, 1976) i Stevo Đurašković (Split, 1980) premda generacijski bliski, toliko su različiti po svom shvaćanju i prakticiranju poezije da ih stvarno ima smisla staviti jednog pored drugog, tek toliko, ne bi li se pokazalo što sve može, kamo teži i kako bi se sve mogla razvijati naša poezija.

Na vrh jezika

Pohabane cipele i slapovi svjetlosti

Silvestar Vrljić (Zagreb, 1976) i Stevo Đurašković (Split, 1980) premda generacijski bliski, toliko su različiti po svom shvaćanju i prakticiranju poezije da ih stvarno ima smisla staviti jednog pored drugog, tek toliko, ne bi li se pokazalo što sve može, kamo teži i kako bi se sve mogla razvijati naša poezija.

Đurašković je neizmjerno bliži proznom izrazu, socijalnoj noti i društvenoj kritici, toliko da bismo mu mogli sugerirati okušavanje u kraćim proznim formama. Njegova poezija nastaje u odjeku tinejdžerskih dana, između socijale i politike, sadrži morališku i poentu, koju, srećom, (auto)ironizira. Otprilike: nesretni materijalizam.

Silvestar Vrljić obuzet je bezvremenim, romantično-mističnom ekstazom u kojoj kroz temeljni antipod svjetlo — tama, kroz dakle religiozno neoplatonističku opreku promatra ljubavni odnos. Vrljić je nad/svevremenski, ekstatičan i formalno sinestetičan, eteričan, a ne tjelesan. Otprilike: ozbiljni idealizam.

Kruno Lokotar

Zaustavite Reuters

Zaustavite Reuters — vikne jednom

jedan moćnik

u jednoj zemlji koje više nema

kao da se može zaustaviti nešto kao

trudnoća u četvrtom mjesecu.

Tako gledam svoje cipele s mature

lakirane, s kopčom

one koje sam nosio kada sam te upitao za izaći

a ti si mi se, lica kao u Jeniffer Lopez

nasmiješila i rekla:

»Hvala, ali zauzeta sam«,

kao da si popila čašu vode

Koža im je umorna, kao i trenutak kad te zadnji put vidjeh

i iz njenih nabora

se prašina obrisati ne da;

samo se kopče još sjaje, kao nekad

kao i tvoje lice u mojim sjećanjima

Sada bi ih trebao nositi moj otac

on nosi sve što ja iznosim

A ja mu ih ne mogu dati, a ni baciti

jer kopče si ti, al nabori kažu

da se Reuters ne može zaustaviti.

U klubu

Taj sam dan došao kući, nakratko

i ekipa me odmah odvede u novootvoreni noćni club

kažu, zadnji trend u gradu

pokraj gradskog plivališta

ulaza nasuprot bazena

već s njega vidim šta se sprema

muškarci propisno obučeni štofane hlače i košuljice

lakirane cipele i ulaštene glave

cure, minice od deset cm

gužva za lopatom je probijat

Tu je i naš ljepuškasti dogradonačelnik

sljedbenik uzdignute desnice

Dok razgrćemo hrpu oko nas

hvatam prekrasne oči sa strana

ali ne zastajem, jer ga nemam čime podebljat.

Konačno svježeg zraka

na terasi smo

gle pored bazena

i slobodni stol do njega

i dok čekamo na piće

pušim i osvrćem se okolo

raj za oči

kao u mesnici

ali ne mašam se

jer, kao što sam rekao

nemam ga čime podebljat

i dok uživam napasajući maštu

pogled mi pade za stol do nas

ekipa, dva, tri para

potpuno usklađeni s okolinom

ali pogledam, cura, najbliža meni

prekriženih nogu

igra se cipelom

dobro je odmjerim i uzdahnem.

Mogo bih je zabavit

da mi je džep malo dublji

a mogli bi se i okupat

da mi je trbuh malo tanji.

Stevo Đurašković

Zaobljene kretnje

Zapravo ne uspijevamo dotaći ništa bitno.

Krećemo se u malim krugovima, premalima

da bismo vidjeli ili uopće poželjeli vidjeti

naše tmaste korake zapletene u ritam nekog

zvuka koji oslobađa.

Doista ne vidim nikakav smisao tih naših

zaobljenih šetnji, a nije istina da razmišljamo

do iznemoglosti, jer kada bi to bilo tako

krugovi bi hodali oko nas.

A oni to ne rade.

Znam: ti misliš da me ta uskost koraka

raduje, a to samo stoga što ruke držim

u džepovima, onako bezbrižno kao što se

ispija jutarnja kava.

Nemoguće ti je uopće zamisliti što se to

događa s mojim prstima dok ih ne vidiš.

A želiš ih, to je sigurno. Znam. Voliš ih

vidjeti na svome licu kao što se voli

dim duhana kada polijeće s usne.

Samo hodaj. Nastavi se kretati jer tako je

najbolje. Ruke su mi sada slobodne i njima

letim. Iz džepova izvlačim sivi oganj.

Još korak ovako i poludjet ću.

Modri san

I tko sada da izađe na onaj led vani?

Sami smo; zar ne vidiš kako zrak podnosi

našu šutnju: gotovo da se njome hrani.

Sasvim tiho, odnekuda do mene dopire

zvuk ranoga grožđa, njegova soka

na tvojim bedrima.

Pažljivo prstima prelaziš preko ruba kreveta

kao preko vala (u mojoj glavi valovi

sami pronalaze svoje rodne jame)

i ja te zamišljam kao beskrajnu vodu,

njezinu utrobu punu sreće do koje

nismo kadri doći.

Tvoje oči mijenjaju prostor mojih kretnji

i ja se gubim, osipam u neku muklu svjetlost,

modri san, misleći na tvoje krilo

u kojemu tako oštro čuvaš neki raj i još

poneko nebo.

(Gledam te, uronjen u nešto čemu se

ne znaš smijati, u čemu od riječi do riječi kreću se

mala svjetla poslana da smetaju ovu šutnju

od šume i veću i ljepšu)

Mala kineska krošnja

Još uvijek tvrdiš kako tvoja mala

kineska krošnja, ona koju smo zajedno sadili kako bismo

pod njom nesmetano virili u nebo misleći da

anđeli još uvijek žeđaju za kozjom krvi, raste presporo

i kako je to razlog tvoje prerane mladosti.

Ja i dalje brojim svoje riječi sluteći zaborav, plašeći se

lošega utjecaja svoga lica na Boga i njegove bližnje.

Prekini šutnju! Primakni svoj jecaj mome grlu

da čujem šapate raja dok se osipa u

obližnja jezera.

Zaboravi sve! Krošnja je samo vješta laž koju

pleteš pod jezikom.

Ti i ne znaš kako tvoji gusti i trpki vrtovi izluđuju

pobješnjele ptice okrenute ponorima iz kojih

u moju glavu dolijeću napuštene riječi.

Kada zatvoriš svoje glasove na trenutak

usne ti se skupe u neki snježni grč

kojim me mamiš

na taj posljednji pokret kojim se nastavlja

naša žudnja za svjetlom, pod ovom krošnjom

koja ti vješto krade laž sa grudiju.

Silvestar Vrljić

Vijenac 204

204 - 27. prosinca 2001. | Arhiva

Klikni za povratak