Obljetničke proslave

Prosinac je mjesec prigodnih priredbi, božićnih i novogodišnjih koncerata, a, kako se ove godine pokazalo, i mjesec obljetničkih proslava. Tako je 12. prosinca u prekrasnom malom koncertnom prostoru Muzeja za umjetnost i obrt nastupio Zagrebački puhački ansambl, održavši atraktivnu večer komornog muziciranja, uz sudjelovanje pijanista Stephena Kovacevicha. Bila je to ujedno i prigoda za podsjećanje na deset godina djelovanja ovog sastava. Ansambl je 1991. osnovala grupa ponajboljih zagrebačkih muzičara (jer Zagrepčancima se već smatraju i hornist iz Subotice, Bank Harkay, i Karlovčanin klarinetist Danijel Martinović, a i fagotist iz Maracaya (Venezuela) Ricardo Luque), s umjetničkim voditeljem, oboistom Brankom Mihanovićem. Peti je član ansambla flautist Dani Bošnjak, koji je upravo na tom nastupu pokazao u najljepšem svjetlu sve svoje kvalitete. Valja podcrtati da se ovaj izvrstan puhački sastav održava uglavnom na način samostalne ekonomske jedinice, odnosno da se financira pretežito od sponzorstva. Primjer za to bio je i ovaj koncert, održan uz financijsku potporu tvrtke Belupo, a sponzoriran također, što se prostora tiče, od strane Muzeja za umjetnost i obrt, koji na spomenuti način podupire cijelu koncertnu sezonu Zagrebačkoga puhačkog ansambla.

Majstori puhači

Brojni ljubitelji komornog muziciranja te su večeri mogli najprije uživati u šarmantnom prvom kvartetu za flautu, klarinet, rog i fagot, Gioacchina Rossinija, u izvedbi kojeg su iznimnu ljepotu tona i fraze demonstrirali fagotist Ricardo Luque i flautist Dani Bošnjak. Središnja skladba probrama bio je prelijepi kvintet u Es-duru, K. V. 452, za klavir, obou, klarinet, rog i fagot W. A. Mozarta, uz nastup glavne atrakcije večeri, pijanista Stephena Kovacevicha. On se u svom muziciranju priklonio jednom opuštenijem načinu svirke, one lakoće, elegancije i nepretencioznosti koje se, u najboljem smislu tih riječi, vežu uz salonski tip muziciranja, jako u modi u Mozartovo doba, a pogotovo u kasnijem romantičarskom razdoblju. Bila je to poletna svirka svih članova kvinteta, koja je s razlogom oduševila prisutne. Za kraj programa zagrebački majstori puhači ostavili su vrlo ozbiljni, meditativni i dramatični osmi kvartet op. 110. Dmitrija Šoštakoviča, u obradi američkoga fagotista M. A. Popkina za puhački kvintet. Silno ekspresivna Šoštakovičeva glazba u ovoj transkripciji nije izgubila ništa od svoje izražajnosti i snage. Dakako, dojam izvedbe bio je i rezultat izvrsno uvježbana muziciranja svih članova ansambla, među kojima se plemenitom izražajnošću fraze isticao oboist Branko Mihanović.

Još je jedna glazbena obljetnica održana ovih dana, a u njezinu okviru i koncert djela hrvatskih skladatelja u Velikoj dvorani Lisinski. Riječ je o obilježavanju osamdesetogodišnjeg djelovanja Muzičke akademije u Zagrebu, institucije koja je u proteklom razdoblju nedvojbeno utjecala na oblikovanje glazbenika i glazbenog života ne samo u Zagrebu nego i na daleko širem prostoru. Danas suočena s nizom problema, zagrebačka Muzička akademija morala bi potražiti izlaz u stvarnoj reformi glazbene nastave, uz što bi se, tek kao sekundarni problem ove institucije, trebao konačno riješiti i problem preseljenja u vlastiti prostor. Kao trajni podstanar Hrvatskoga glazbenog zavoda, Muzička akademija sigurno ne može uspješno odgovoriti svojoj aktualnoj zadaći, no temeljni njezin problem ostaje i dalje sustav umjetničko-obrazovne funkcionalnosti doveden u pitanje nefleksibilnošću birokratiziranog upravnog aparata te upitnošću kadrovske politike i kriterijima, posebice na prijemnim ispitima. No, dakako da se u svečanom trenutku obilježavanja gotovo stoljetnoga postojanja hrvatske visokoškolske glazbene institucije — uz iskrenu želju da navedene svoje aktualne goruće probleme konačno uspije riješiti — treba ponajprije prisjetiti onih zlatnih godina kada su rezultati gotovo svih odjela Muzičke akademije bili konkurentni u međunarodnim razmjerima.

Solidni mladi

Spomenuti slavljenički koncert, na kojemu su sudjelovali Simfonijski orkestar i Mješoviti zbor Muzičke akademije (zbor je uvježbala Jasenka Ostojić-Radiković) pod ravnanjem Saše Britvića, pružio je, barem što se tih ansambala tiče, potvrdu u solidnu osposobljenost mladih glazbenika za izvođenje zahtjevnoga koncertnog programa: pasaacaglie za gudače Krste Odaka, koncerta za orgulje i orkestar Stjepana Šuleka, sa solisticom Kristinom Putarek i suite Istarske freske Borisa Papandopula. Osobito je dojmljiv bio nastup mlade orguljašice Kristine Putarek (ove je godine diplomirala u klasi Marija Penzara), koja je ozbiljno nastudiranom, sigurnom i čvrstom svirkom suvereno svladala nimalo laku solističku dionicu Šulekova orguljskog koncerta.

Proteklih je dana redoviti koncert za pretplatnike Plave oktave održala i Zagrebačka filharmonija. Gost dirigent koncerta bio je Hans Vonk, nizozemski umjetnik ozbiljne međunarodne reputacije, koji je na ovom koncertu ravnao izvedbama suite iz opere Lulu Albana Berga i Šeste simfonije Ludwiga van Beethovena. Bergov rafinirani glazbeni govor (posebno se to tiče zvučnog kolorita) u toj je izvedbi (uz sudjelovanje solidne sopranistice Adriane Kohutkove, gošće iz Bratislave) slabo dolazio do izražaja. Dobivao se dojam potpune energetske iscrpljenosti orkestra, čiji rezultat, na prvi pogled vrlo gorljiva muziciranja, u izražajnosti nije prelazio rampu, odnosno onaj nevidljivi međuprostor između podija i publike. Jednako tako zvučala je i Beethovenova Pastoralna, izvedena na razini nedorađenosti prvoga pokusa. Jer za kvalitetno izvođenje nije samo dovoljno kako-tako odsvirati note, potrebno je upostaviti ravnotežu između pojedinih orkestralnih sekcija, ostvariti transparentnost fakture, iscizelirati detalje fraza i kvalitetu zvuka, a da bi se uopće, nakon ovih zapravo elementarnih tehničkih pretpostavki izvođenja, moglo ozbiljno govoriti o viđenju, odnosno tumačenju glazbe. Kvaliteta i transparentnost zvuka temeljni su kriteriji u procjeni razine nekog simfonijskog orkestra, a u izvedbi Beethovenove Pastoralne malo se toga čulo što bi odgovaralo tim općevažećim kriterijima. Jedva korektno odsvirane pojedine puhačke fraze (osobito je zakazala dionica klarineta) nisu dakako pridonijele boljem općem dojmu. Orkestar Zagrebačke filharmonije u cjelini je zvučao nedorađeno, a u izražaju beživotno (izuzimam koncertmajstora!).

Nizozemski dirigent

Dakako da se pitanje odgovornosti dirigenta Hansa Vonka tu nameće u prvi plan, jer ne govori se bez razloga kakav dirigent — takav orkestar. No gledajući realno, Vonk je došao u Zagreb samo kao gost, i uz dobiven (kao i uvijek!) minimalni broj proba teško da je s orkestrom tako neujednačene kvalitete pojedinačnih svirača i u stanju razumljive nediscipline s obzirom na postojeće okolnosti išta mogao učiniti. Ako je suditi po odjeku s proba (a kvalitetnim orkestralnim muzičarima treba vjerovati), nizozemski dirigent provorazredni je glazbenik, no s orkestrom ove razine razumijevanja i discipline na kakvom je aktualno Zagrebačka filharmonija, mogao je jedino odustati, svjestan da u vrlo ograničenu roku koji mu je bio na raspolaganju ne može učiniti ni milimetar pomaka. A to je šteta! Zagrebačka filharmonija, danas vjerojatno u najtežoj krizi od svog nastanka, na svim razinama gubi šansu da se iz te krize izvuče. Ovaj njezin nastup valja stoga opisati kao koncert propuštene prilike.