Neugašena karizma

Neugašena karizma

Knjiga i kompaktna ploča Zvonko Penović, Brel, uspravan život, izd. Ankh, Osijek, 2000/2001.

»Brel je bio uragan, koji je na svom putu sve prevrtao, pustošio. Prekršio je mnoge tabue. Prije njegova dolaska nisu se uvažavala, a ni osobito citirala i spominjala imena pjevača.«

(Jean Corti)

»On je bio prijatelj u satima magle i očaja«

(D. Decoin)

Od vremena 1953. godine, kada je Jacques Brel došao iz Bruxellesa u Pariz, hitajući za svojim snovima, pa sve do 1967, kada naglo napušta pjevačku karijeru, da bi joj se vratio deset godina poslije s nenadmašnim remek-djelom, svojom posljednom pločom u plavom ovitku jednostavna naslova Brel. Objavljena je u studenom 1977, a godinu poslije, 9. listopada 1978, nakon duge i teške bolesti Brel je umro, obilježivši cijelu četvrtinu prošlog stoljeća kao jedna od najslavnijih i najvažnijih osoba u povijesti francuske šansone. Karizma njegove ličnosti nije se međutim ugasila sve do danas.

U predgovoru Penovićevoj knjizi Arsen Dedić je napisao: »Njegovom smrću prolazi vrijeme velikih pojedinaca.«

Brel je doista bio veliki neukroćeni pojedinac. Šansonom je prenosio turbulentno uzvitlan i košmarni svijet kakav možemo naći u slikarstvu njegovih zagonetnih zemljaka, primjerice Hyeronimusa Boscha ili Pietera Breughela, a ponajviše Jamesa Ensora (rođen i umro u Ostendeu, 1860-1949). Oštrina opservacije, ogorčenost nečasnošću svijeta što ga okružuje, sarkazam, kritičnost... vapijući krik za ljubavlju i dobrotom, kao da Brelovim pjesamama defiliraju grozne maske s Ensorovih slika.

Penović je dubinski osjetio Brelov žar i žestinu, njegovu slobodoumnost i nepokolebljivost. Brela — sanjara, Brela — buntovnika, moralista, utopista, zanesenjaka i lutalicu, tog nevjerojatnog čovjeka koji je izgarao za svoj san, koji se iskreno, potpuno, gotovo samoubilački predavao govorenju vlastite istine i svom nadčovječanskom naporu da dopre do srca ljudi. S pravom su ga nazvali čarobnjakom šansone, jer takvu ekspresivnost i predanost vlastitim emocijama, vlastitoj ranjivosti i krhkosti, koju je bez srama i zadrške pružao auditoriju na široko otvorenom krvarećem dlanu svoje duše, nitko nije nudio niti će vjerojatno ikada više nuditi javno, pred publikom, bez obzira na posljedice (u svijetu rocka i bluesa mogli bismo mu prispodobiti jedino pjevačicu Janis Joplin). Penović i sebe prepoznaje u Brelu te njegovu priču priča na vrlo dojmljiv, zanesen i osoban način. Ušavši u Brelovo biće (a to je ipak dano samo umjetnicima, pjesnicima) on svojom knjigom daje potresno svjedočanstvo o Brelovu životu, upotpunjeno brojnim citatima, ulomcima iz razgovora, prijevodima pjesama, svjedočanstvima njegovih bližnjih.

Knjiga je skromno opremljena s ponešto crno-bijelih fotografija, u mekanom uvezu, s ovitkom što ga je ilustrirao slikar Zlatko Kauzlarić-Atač, koji je opremio i CD. Šteta da ovo vrijedno izdanje nije osvanulo u primjerenijem obliku kakav zaslužuje, ali vjerojatno za to nije bilo novca.

Na solidnoj kompaktnoj ploči nižu se razne interpretacije Brelovih pjesama, pjevane ili recitirane, na hrvatskom i francuskom jeziku, uglavnom u serioznim i kvalitetnim izvedbama, među kojima se posebno ističu presnimke Arsena Dedića, Ibrice Jusića i Erica Richarda. Iskrena posveta jednom pjesniku i pjevaču, a nadasve velikom čovjeku i humanistu, koji je doista živio uspravno, u stalnom kretanju ka nedostižnom snu, u stalnom nastojanju da ljudima ukaže na ono što im toliko nedostaje, a nužno je za kvalitetan i ispunjen život. To su mladenački polet, ljubav i nježnost, istina i trajna obrana ljudskoga dostojanstva, bespoštedna borba za pravo na slobodu i na privatnost pojedinca. Uspravan hod, uspravan život, utopijski zaziva Penović svojom knjigom o Brelu u ovom našem poravnatom svijetu, kako ga on naziva. Svijetu često nečasnu, nemilosrdnu i okrutnu, uglavnom bez razumijevanja za sanjare. Stoga nam Brel i dalje ostaje nezamjenjivim »prijateljem u satima magle i očaja«.

Nada Vrkljan-Križić