Neka hapse, idemo dalje!

Neka hapse, idemo dalje!

Uz zabavljanje brojanjem »Hrvatska« i »hrvatski« komunistička se vlast brinula i inače da nam ne bude dosadno. Tako je nakon proglašenja kontrarevolucionarima Šime Đodana i Marka Veselice uredništvo HT-a sazvao predsjednik Matice hrvatske Ljudevit Jonke i prenio poruku da će nas hapsiti ako ne prestanemo. Prije izjašnjavanja rekao nam je, otprilike: Ja kao predsjednik Matice hrvatske i nakladnik dajem potporu, ako ćete nastaviti. No, ja vas na to ne ću nagovarati, vaša je koža u pitanju, vrijeme je više nego ozbiljno. Nakon manje od petnaest minuta pala je odluka: Neka hapse, idemo dalje! I hapsili su!

»Nakon Drugoga svjetskog rata Matica hrvatska ponovno se našla u vrlo osjetljivim prilikama.« Josip Bratulić, predsjednik Matice hrvatske

Razdoblje o kojem govori Bratulić uslijedilo je nakon duga predsjednikovanja Maticom hrvatskom Filipa Lukasa (1928-1945), u tešku vremenu kada su Hrvatima neke ondašnje svjetske velesile i Srbija otele i državu, i Hrvatski sabor, i bana (pretvorivši ga u činovnika ministra unutrašnjih dela Svetozara Pribičevića), i ime i jezik, a srpska vojska okupirala hrvatski teritorij kao neprijateljski uvodeći na njemu nadležnost srpskih vojnih sudova.

Nakon 3. siječnja 2000. godine Matica hrvatska »ponovno se našla u vrlo osjetljivim prilikama«.

Bratulić ocjenjuje dalje relativno neutralno:

»U Matici hrvatskoj sedamdesetih godina djeluje snažna skupina hrvatskih književnika i intelektualaca, nastojeći ovu instituciju učiniti središnjom nacionalnom ustanovom koja ne samo proučava i promatra što se događa u hrvatskome narodu, nego hoće i želi utjecati na povijesne procese (istaknuo HŠ). Kroz »Hrvatski tjednik« izražene su nove političke koncepcije o uređenju tadašnje Jugoslavije. Bilo je to doba hrvatskoga proljeća koje je komunistička vlast brzo pretvorila u zimu, progone i zabrane. Godine 1972. Matica je hrvatska raspuštena, njezina je djelatnost zabranjena, njezini su viđeniji djelatnici u tamnicama; Jozo Ivičević, Šime Đ odan, Vlado Gotovac, Franjo Tuđman, Vlatko Pavletić, Zvonimir Komarica, Marko Veselica, Hrvoje Šošić, Miljenko Foretić i drugi. Srećom već od 1960. djeluje Matičin Nakladni zavod, koji je nastavio nakladničku djelatnost ove najstarije hrvatske izdavačke i kulturno-znanstvene kuće i nakon 1972. godine.

Temeljne činjenice o »Hrvatskom tjedniku«

Prvi broj »Hrvatskog tjednika«, novina za kulturna i društvena pitanja, naklada Matice hrvatske, izlazi 16. travnja 1971. u 20 000 primjeraka, 32. broj u 132 000 primjeraka, a posljednji, 34. broj izlazi kao izvanredni broj 10. prosinca 1971. Prvi broj HT MH uređuje uredništvo od trinaest članova: Stjepan Babić, Zvonimir Berković, Jozo Ivičević, Tomislav Ladan, Srečko Lipovčan, Zvonimir Lisinski, Zlatko Posavac, Petar Selem, Tvrtko Šercar, Ivo Škrabalo, Hrvoje Šošić, Franjo Tuđman, Igor Zidić. Glavni urednik: Igor Zidić, odgovorni urednik: Jozo Ivičević

S brojem 13. uredništvo se reducira na šest urednika: Zvonimir Berković, Vlado Gotovac, Jozo Ivičević, Zvonimir Lisinski, Ivo Škrabalo, Hrvoje Šošić

Glavni urednik postaje Vlado Gotovac, a odgovorni urednik ostaje Jozo Ivičević. Stvara se institut »stalnih suradnika koji ulaze u impresum lista«: Stjepan Babić, Bruno Bušić, Ivan Cerovac, Dubravko Horvatić, Srećko Lipovčan, Zlatko Markus, Zlatko Posavac, Petar Selem, Tvrtko Šercar, Krunoslav Šuto, Igor Zidić. I izlazak prvog broja HT i promjene izvršene s 13. brojem izvanredni su događaji koji će utjecati na tijek hrvatskih povijesnih zbivanja.

Kad dvojica kažu isto, nije isto!

Gotovac sukladno ovom aksiomu, preuzimajući 13. broj »HT« »uklanja: Igora Zidića, Dubravka Horvatića, Petra Selema, Srećka Lipovčana, Stjepana Babića, rješava se elegantno: Tomislava Ladana, ne preuzima Brunu Bušića, a Franju Tuđmana šalje na Dolac, pa kad nauči novinarstvo pisanjem izvještaja s placa, tržnice »neka mu se javi.« Ovakva dva seta / mislim da oni koji se razumiju u karte kažu »pokera« / asova, Hrvatska više nikada objektivno ne može skupiti ni u jednim novinama. Nikada ne ćemo saznati sve detalje drame smjene s 13. brojem HT-a, budući da još živi svjedoci imaju drukčija sjećanja u odnosu na tvrdnju Vlade Gotovca iz 13. broja HT-a da je takva smjena dogovorena, a niti da je prvo uredništvo bilo imenovano samo na tri mjeseca, a da će se nakon toga »sastaviti« novo, »konačno« »uredničko vijeće«. Nitko nije mogao ni sanjati kakav će biti razvoj dogadjaja s HT-om. Svjedok sam da je književnik Marijan Matković dolazio u HT uvjeren da je već novi glavni urednik. Uredničko vijeće od 1-12 broja imalo je 55 članova, a uredničko vijeće od 13. broja HT-a povećano je na 63 člana.

Uklanjanje Franje Tuđmana i Tomislava Ladana

Vlado Gotovac nije smijenio Franju Tuđmana, budući da na njegovo mjesto nije nikoga postavio, nego ga je uklonio. Gotovcu se pružila povijesna prilika za uklanjanje po njegovu vječnog suparnika, i on tu priliku nije propustio. Kako je čitavu operaciju smjene uredništva Gotovac htio provesti na »liberalan« način, sve je na ovaj ili onaj način uklonjene urednike »zadržao« davši im naizgled zvučne uloge »stalnih suradnika«, dok je na žestoke intervencije matičara Franju Tuđmana smjestio među 63 člana povećanog »uredničkog vijeća« Uredničko vijeće nije se niti jednom sastalo (što komunističkim vlastima nije bio razlog da neke ne goni i kazneno, kao npr. Dragana Mucića). Za jednog od najeminentnijih, Tomislava Ladana, istina je da se je sam maknuo, znajući dobro svoju stvarnu vrijednost. (Ladan je do satisfakcije došao zauzimanjem mjesta prvoga hrvatskog leksikografa u Hrvatskom državnom leksikografskom zavodu).

Hoće i žele utjecati na povijesne procese

Tu točnu ocjenu za skupinu književnika i intelektualaca u Matici hrvatskoj proveli su u život s HT-om MH Igor Zidić, Franjo Tuđman, predsjednik Matice hrvatske dr. Ljudevit Jonke, Vlado Gotovac, Jozo Ivičević, Hrvoje Šošić a onda s njima i s »Kritikom« i Vlatko Pavletić. Za urednikovanje u HT, kao izričiti politički krimen unesen u osudu, osuđeni su na robiju Vlado Gotovac, Jozo Ivičević i Hrvoje Šošić.

Igor Zidić i Franjo Tuđman

Izdavanje novina MH relativno je dugo pripremano. Prvi glavni urednik HT-a Igor Zidić bilježi da nije »u mogućnosti upuštati se u raspletanje genealoških čvorova i u sve metamorfoze projekta kulturnoga (dvo) tjednika u Matici hrvatskoj, počevši od postupne polarizacije u UO MH do internoga i žestokoga nadmetanja dviju oprečnih strategija (tj. listova), do borbi oko imena, periodičnosti, sastava uredništava, načina financiranja projekata, načina prodaje, stilova prezentacije. »U Matici samoj, s konačnom prevagom strane koju sam, u nedoumici oko lista i njegove budućnosti, bio poveo, i koje sam pozicije definirao / kako pred Upravom MH tako i na UO Fonda za unapređivanje kulturnih djelatnosti SRH / usmeno i pisanom riječju — više puta i u razne svrhe, pa najposlije i nametnuo. Ponovno je bilo uspostavljeno jedinstvo »pobornika matičarskog umjerenjaštva i novoga hrvatskog radikalizma.« U svakom slučaju, radikalnija grupa (okupljena oko mog projekta HT, dok se ona umjerenija, opreznija i taktičnija skupljala oko »Obzorja« Grge Gamulina) dobila je, pred Božić 1970, glasovanjem UO MH, odriješene ruke za akciju. U najužem krugu mojih tadašnjih suradnika — saveznika bili su Jozo Ivičević, Franjo Tuđman i Hrvoje Šošić...« »Tijekom 1970. i 1971. bio je Tuđman jednom od ključnih osoba u, isprva spontanom, a poslije pomno artikuliranom formiranju radikalnog jezgra u MH, onoj grupi njezinih djelatnika koji su, u to doba, počeli isticati — za jugouši — maksimalističke zahtjeve; služenje vojnog roka u svojoj zemlji, a odmah potom i drugo; samostalnu hrvatsku vojsku, raspolaganje vlastitim dohotkom i radom stečenim devizama, prestanak iseljavanja hrvatske inteligencije i radništva, političku autonomiju i državnu nezavisnost«. Itd.

Proslov 1. broja HT-a, 16. travnja 1971.

Zidić bilježi: »Činilo se, isprva, da smo — kraj rezonerske većine — samo manjinska struja (frakcija!) u staroj Matici. Ali kako su društvene napetosti rasle... tako se i naš položaj u Matici brzo mijenjao ; Bila je to situacija, koja je — i sama po sebi — ostavljala sve manje prostora mlakonjama. Za način na koji će postupiti u izlaganju Programa Matice hrvatske u Proslovu 1. broja HT-a, Zidić navodi istup Franje Tuđmana u Splitu, za koji piše; »Završni je period zadnje rečenice tog teksta jezična i jezično logička spirala koja daje razgovijetnu sliku našeg političkog žargona u to doba. Obilato rabeći političku i ideološku frazeologiju vladajućih struktura kao kamuflažno platno, on će u nj zamotati svoje žestoke poruke. Između dvije opticajne fraze — o samoupravnom socijalizmu i zajednici naroda (tj. SFRJ) čita se i uznemirujuća / uzbudljiva napomena o borbi »... za konstituiranje hrvatske državnosti i suverenosti.«

Kao glavni urednik Zidić povlači i prvi radikalan potez: Proslov 1. broja HT-a napisat će: 1. Franjo Tuđman, političko-programatski dio, 2. Igor Zidić, kultura i 3. Hrvoje Šošić, gospodarstvo. U sljedeća dva desetljeća, unatoč svim naporima, organi komunističke represije i progona nisu uspjeli otkriti pisce Proslova. Znali su ih samo trojica (Tuđman, Zidić, Šošić). U prvom broju HT od 16. IV. 1971. beogradski kulturni komunistički komesar u Hrvatskoj Steva (Stevica) Ostojić prepoznao je i posebno istaknuo riječi Franje Tuđmana, a da nije znao tko ih je napisao jer je uvodnik — Proslov bio nepotpisan. Istaknute riječi po Stevici bile su stvarno programatske: »glavni je zadatak« »dovršenje duhovne i teritorijalne integracije hrvatskog nacionalnog bića«. Te je riječi predsjednik Tuđman ponovio i 28 godina kasnije na Glavnom odboru HDZ-a 1999. zajedno s temeljnim stajalištem iz HT-a br. 1. iz 1971. o osposobljavanju svih hrvatskih slojeva (staleža) za preuzimanje »svoje sudbine u svoje ruke.«

Gotovac nije bio mlakonja – igramo dalje

U danima žalosti za Vladom Gotovcem u prikazima njegova života pokazivan je na HTV više puta, među ostalim, i »Hrvatski tjednik« s velikim naslovom teksta Istina o hrvatskom gospodarstvu. Taj moj tekst nije objavljen za urednikovanja Vlade Gotovca, nego Igora Zidića, ali mi daje pravi povod da progovorim o Vladinu urednikovanju. Kao liberal Gotovac nije bio previše oduševljen mnogim mojim stavovima, ali mi je kao gospodarskom uredniku HT-a omogućio objaviti sve što sam izabrao, pa tako i tekstove koji nisu prošli prije no što je Gotovac postao glavni urednik. U tome je Vladina veličina, pa to ne bi trebalo skrivati. Inače je sramotno da uredništvu »Hrvatskog tjednika« nisu dali držati počasnu stražu (počasni postroj uz odar) kao što smo je držali hrvatskom velikanu i vitezu, članu uredničkog vijeća »Hrvatskog tjednika« Bruni Bušiću. Glede Vladina ukopa lažu da nisam došao jer da sam bio bolestan. Na ovom sam mjestu Vladu Gotovca uključio da bi ostao zabilježen i njegov doprinos hrvatskom gospodarstvu. Za druge se zna, ali za njega ne. Bio je jasan. Preuzevši uredništvo rekao mi je: »Ništa tvoje i što ti objavljuješ na tvojim stranicama Hrvatskog tjednika kao gospodarski urednik neću čitati.« »Pobrini se jedino da za sve što objaviš imašpravi dokaz«. Održao je riječ do posljednjeg broja HT-a. Takve urednike treba svijećom tražiti. A što smo politički na drugim stranama, stvar je političke borbe. Prvu je Vlado izgubio (1990-1999), ali je zato drugu dobio, 3. siječnja 2000. Igramo dalje.

»Povijesni« govor Savke D. Kučar 7. svibnja 1971.

Dr. Savka Dabčević evocirala je putem Hrvatske televizije 7. svibnja 2001. svoja sjećanja na taj povijesni govor, kako je najaviše. No Savka pred TV kamerama odbija dodvornike i kvalifikaciju povijesni za svoj govor od prije trideset godina. Po istupu 7. svibnja 2001. g. izgledalo bi da dr. Kučar još ni danas ne zna koji su sve slojevi hrvatskog naroda sudjelovali u događanjima u Hrvatskoj 1971, ali isto tako da još ni danas ne želi znati da se događaj koji ju je osobito impresionirao — izvođenje hrvatske himne, nije bilo prvo izvođenje nakon godina zabrana, kako je rekla, nego je poticaj stigao iz hrvatske prvostolnice s netom održane svete mise u povodu obljetnice tristo godina pogibije hrvatskog vojskovođe i bana grofa Petra Zrinskog i kneza Frana Krste Frankopana. Tada je, 30. travnja 1971, za svete mise koju je slavio hrvatski crkveni vrhovnik kardinal Franje Kuharić, za izvođenja hrvatske himne na oči predsjednika Matice hrvatske prof. dr. Ljudevita Jonkea plakao frustrirani i gaženi hrvatski narod. Gospođa Savka Dabčević nije bila nazočna tom događaju, pa bi se tako moglo vjerovati da za njega i nije znala, što bi bilo moguće da nije bila tri dana u karanteni na Brijunima (28-30. travnja 1971), događaj koji je naširoko opisala u svom kapitalnom djelu, ali ne i da je njezin predsjednik SKJ Tito držao tamo plenum CK SKJ, za svaki slučaj, dok je predsjednica CK SKH Kučar kao »vlast« u Hrvatskoj drhtala na Brijunima da će tamo biti sasječena od sakupljenog jedinstvenog CK SKJ, (»boli me grlo, boli me glava«) unatoč tome što im je pružila gostoprimstvo na hrvatskim Brijunima (Kučar u knjizi: »Brežnjev i ruski tenkovi u igri«). SKJ se okupio na Brijunima čekajući ishod, nakon Tuđmanova Proslova u HT-u pripremane tristo obljetnice pod vodstvom svoga Vrhovnika kardinala Kuharića (»Smrt nema posljednju riječ«) i Matice hrvatske s pokličem predsjednika MH Ljudevita Jonkea: »Navik on živi ki zgine pošteno«. Tim događanjima i Tuđmanovim programom u HT-u (među ostalim i prvi put nakon 1945. godine s hrvatskim banom), a Hrvatu ban je kralj, i vojskovođom grofom Petrom Zrinskim s isukanom sabljom na naslovnici HT-a, te i prvi put od 1945. čestitkom prvi »svibnja«, a ne »maja« hrvatskim radnicima na naslovnici »Hrvatskog tjednika«, stvorena je atmosfera, a Tuđman i Zidić, kardinal Kuharić i predsjednik Matice hrvatske Jonke, sa Šimom Đ odanom i Markom Veselicom, buntovnicima čije hapšenje upravo na Brijunima traži predsjednik Tito, probili su barijere za stvaranje Savkina mitinga 7. svibnja 1971.

Kučar proziva »Hrvatski tjednik« da proziva Srbe

U dopunu govora o atmosferi, znala se atmosfera u kojoj je proganjan već tada općeprihvaćeni »Hrvatski tjednik«, kada nas je Savka Dabčević »prozvala« da »prozivamo Srbe«) usput, meni je prilijepila kao Srbina i jednog ministra Crnogorca), a zlobnici kažu da je osobno brojala koliko je puta u kojem broju »Hrvatskog tjednika« napisana riječ »hrvatski« i »Hrvatska«. Nisam siguran da je to gospođa Savka baš osobno brojala, no znam da smo se u »paralelnom Centralnom komitetu« (kako nas zvaše) — uredništvu »Hrvatskog tjednika« u Matici hrvatskoj, grohotom smijali kada smo utvrdili da su točne dojavljene nam brojke o tome koliko smo puta napisali »hrvatski« i »Hrvatska« u nekom broju »Hrvatskog tjednika«. Ja sam inače »moga Srbina«, ministra Padrova, sreo za hrvatske države. Obećao mi je razgovor i demantirati da bi se osjetio pogođen našim pisanjem, ali je umro prije no što smo takav susret ostvarili.

Neka hapse, idemo dalje!

Uz zabavljanje brojanjem »Hrvatska« i »hrvatski« komunistička se vlast brinula i inače da nam ne bude dosadno. Tako je nakon proglašenja kontrarevolucionarima Šimu Đodana i Marka Veselicu uredništvo HT-a sazvao predsjednik Matice hrvatske Ljudevit Jonke i prenio poruku da će nas hapsiti ako ne prestanemo. Prije izjašnjavanja rekao nam je, otprilike; Ja kao predsjednik Matice hrvatske i nakladnik dajem potporu, ako ćete nastaviti. No, ja vas na to ne ću nagovarati, vaša je koža u pitanju, vrijeme je više nego ozbiljno. Nakon manje od petnaest minuta pala je odluka: Neka hapse, idemo dalje! I hapsili su! Još jedan takav sastanak s prijetnjom hapšenjem, održan mislim, nisam siguran, u »Mirnim krovovima« ili »Šumskom dvoru« završio je isto tako za desetak minuta, s istim ishodom: Neka hapse, idemo dalje! Znali smo da se ne šale. Nismo se ni mi šalili! Oba sastanka održana su pod predsjedanjem glavnog urednika »Hrvatskog tjednika« Vlade Gotovca.

Komunistički i hrvatski katolički govori

Znakovito je 1971. bilo u hrvatskoj prvostolnici spajanje prošlosti s realnošću, sjećanje na hrvatske velikane kojima se podižu poprsja u središnjoj hrvatskoj crkvi, a kojima govori tadašnji hrvatski nacionalni prvak, predsjednik Matice hrvatske Ljudevit Jonke. Hrvatstvo doživljava apoteozu u Hrvatskoj Prvostolnici u riječi kardinala i hrvatskog političkog prvaka Ljudevita Jonkea. Ako je neki događaj tada bio povijesni onda je to događanje u Hrvatskoj Prvostolnici a ne miting na Jelačić placu Savke Dabčević-Kučar 7. svibnja 1971, pa se i govor u Prvostolnici razlikuje od govora hrvatskog komunističkog prvaka. Tadašnji hrvatski politički prvak, predsjednik Matice hrvatske Ljudevit Jonke rekao je 30. IV. 1971. u Hrvatskoj Prvostolnici:

»Hrvatski narod ima u svojoj povijesti mnogo mučenika koji su poginuli za slobodu Hrvatske. Zrinski i Frankopani stoje među njima u prvom redu, zajedno s Petrom Svačićem, Eugenom Kvaternikom i Stjepanom Radićem. Opjevala ih je pjesma, književnost i nauka poznati su i priznati širom Hrvatske i svijeta, i to ne samo kao junaci, borci, nego i kao ugledni vladaoci, pjesnici i književnici. Njihov primjer i njihova djela krijepili su nas u dugotrajnom ropstvu i potpaljivali nadu da će hrvatskom narodu prije ili kasnije svanuti dani lijepe i drage i slatke slobode, kakvu naš vrijedni, radini i borbeni narod zaslužuje«

Hrvatski crkveni vrhovnik, tada za Hrvate katolike i državni, kardinal Kuharić o 300. obljetnici pogibije Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana rekao je:

»Ova katedrala u glavnom gradu Hrvatske izgleda mi kao mati koja sabire živu djecu vjere, ali prima i mrtve sinove na svoje krilo da bi se pod njenim svodovima susretali živi s mrtvima, sadašnjost s prošlim vjekovima. U riječi Božjoj imamo ovdje i nadahnuće budućnosti. »Smrt nema posljednju riječ«,

Zabrana i pljenidba »Hrvatskog tjednika«

Tridesetoga srpnja 1971, odlukom policije, povlači se iz prodaje »Hrvatski tjednik« br. 16. te se dopušta njegovo objavljivanje bez teksta koji je bio tiskan na prvoj stranici s uznemirujućim naslovom »Dramatični trenutak Hrvatske«. Pljenidbi je prethodila sudska odluka. Bio sam u domu ondašnjeg okružnog javnog tužitelja g. Slobodana Budaka kada je preda mnom vodio razgovor s ondašnjim predsjednikom hrvatske vlade (Izvršnog vijeća) g. mr. Dragutinom Haramijom, koji je tražio od g. Budaka da kao zakoniti ovlaštenik zabrani »Hrvatski tjednik«, br. 16. Budak je odbio zabraniti HT i još to komentirao sa mnom nakon razgovora s predsjednikom Haramijom. Odluku o zabrani onda je donio zamjenik g. Budaka, zamjenik okružnog javnog tužitelja g. Marko Marić, nakon čega je uslijedio sudski postupak s konačnim nalogom policiji da »pokupi« neprodane primjerke HT-a, br. 16, koji su još bili u javnoj prodaji. Sve je to vidljivo u »Hrvatskom tjedniku« br. 19, u kojem su objavljeni svi dokumenti o slučaju, pa tako i da je odluku OJT-a donio zamjenik g. Marko Marić. Oduzimanje po policiji HT u kioscma bio je izvanredan oblik zastrašivanja hrvatskog naroda.

O zabrani »Hrvatskog tjednika« Savka Dabčević Kučar, predsjednica SKH, govorila je sasvim otvoreno u Karađorđevu 1. prosinca 1971 (poslije pauze): »Imali smo niz zabrana. Mi, doduše, nismo ukinuli opozicionu štampu niti smo se još dogovorili kakav će biti naš stav prema opozicionoj štampi. Ali smo zabranili, od onog Tomičićevog letka do onog uvodnika »Hrvatskog tjednika«...

Slobodan Budak — »cenzor Hrvatskog tjednika«

Stvarnu ulogu i suradnju g. Slobodana Budaka s »Hrvatskim tjednikom« uz odobrenje glavnih urednika, najprije Igora Zidića, a onda i Vlade Gotovca opisao sam u svojem Hrvatskom političkom leksikonu pod natuknicom Cenzor Hrvatskog tjednika (HPL str. 68). Bio je to svakako kuriozum za ono vrijeme ne samo u Hrvatskoj nego, vjerujem, u čitavom komunističkom svijetu. Gospodin Budak tada je stvarno bio i urednik »Hrvatskog tjednika«, budući da je o njegovoj sugestiji ovisilo da li ćemo neki tekst objaviti ili ne. Ističem da nas je Budak poticao na objavljivanje nekih tekstova za koje smo mi dvojili objaviti ih ili ne zbog političke delikatnosti teme ili njezine obrade.

Hrvoje Šošić