Muškarci su kradljivci ideja!

Muškarci su kradljivci ideja!

Victoria Combalia u katalogu izložbe piše da je Dora kratica od »tipično hrvatskog imena Teodora« te da je 1990. Marcelu Fleissu prodala četrdeset i dvije fotografije potpisane sa Henriette Markovitch, dit Dora Maar

Retrospektivom radova Dore Maar u Münchenu želi se ukazati na njezino umjetničko stvaralaštvo — u prvom redu na njezine izvrsne fotografske radove. Tek je u drugom planu Dora Maar muza i model Pabla Picassa. Autorica izložbe je Victoria Combalia, španjolska kunsthistoričarka, koja je jednu izložbu Dore Maar priredila još za njezina života u Valenciji 1995.

Težište je izložbe na fotografijama i fotomontažama bliskim nadrealizmu. Manja, ali reprezentativna grupa radova posvećena je fotografijama nastalim potkraj dvadesetih i početkom tridesetih godina pod utjecajem nove stvarnosti i nouvelle photographie. Tu su i fotografije nastale po narudžbi ženskih časopisa za imućnu klijentelu sredinom tridesetih godina. Odlika im je originalni aranžman i rafinirana igra svjetlom.

Pusti, pusti modu!

Zanimanje Dore Maar nije ograničeno samo na modu. Odlazi u siromašna predgrađa Barcelone, gdje slika prosjake, starce i djecu na ulicama. Ljudi su ili slijepi ili svjesno zatvaraju oči, ili im neki predmet zasjenjuje pogled. Namjera je Dore Maar da pozornost gledatelja odvede iza njihovih očiju — u njihove misli. To je približava nadrealistima. Najslavnija nadrealistička fotografija Dore Maar je Pére Ubu, fotomontaža nastala 1936. To je pola čovjek, pola životinja — neka vrsta mješavine između zametka i leša. Dora Maar poziva se na 1896. praizveden komad oca modernog antiteatra Alfreda Jarryja Kralj Ubu. Zbog te fotografije oduševljeno su je prihvatili nadrealisti.

Na pitanje o kakvu je biću riječ nikada nije dala odgovor. Osim njezinih radova mogu se vidjeti portreti Dore Maar viđene okom kamere njezinih slavnih kolega, Brassaia i Man Raya, zatim mnogi dokumenti, Picassove slike, skice, grafike. Dora Maar je od ljeta 1936. Picassova nova muza, ali i važna suradnica. Nije samo fotoaparatom dokumentirala sve pripremne skice i crteže za Guerniku (Dora Maar nalazi se i na toj slici kao žena koja plače) nego dolazi i do izravne suradnje dvaju umjetnika: rade zajedno fotograme. Dora Maar objašnjava Picassu tehniku cliche-verre-tiska. »Jednom mi je kazala: Svi muškarci su kradljivci ideja!Picasso sam veliki otimač, sigurno joj je ukrao pokoju ideju, iako je rezultat bio uvijek Picasso«, priča Victoria Combalia. Picasso je portretira neumorno. Dora Maar zadržala je portrete gdje dolazi do izražaja njezina ljepota, te su mnogi tek nakon njezine smrti dospjeli u javnost.

Spavaj, Dorice, spavaj!

Jedan je od vrlo lijepih portreta — jedini, koji je pokazuje opušteno — Dora spava signiran 12. ožujka 1937.

Picasso napušta Doru Maar 1943. godine, zbog još mnogo mlađe Françoise Gilot. Picassovi pak biografi ističu da je s Dorom Maar proveo najplodniji dio svog stvaralaštva. Osamljena i gotovo zaboravljena umire Dora Maar 16. srpnja 1997. godine u Parizu. Na posljednji počinak prati je sedmero ljudi! Tek godinu poslije, kada njezina ostavština ide na aukciju (njezini umjetnički radovi: ponajprije fotografije, slike, pisma, garderoba, ali i mnogo do tada još nepoznatih Picassovih djela) dolazi njezino ime na stupce svjetske štampe. Kada je njezina ostavština prodana za sedamdeset milijuna njemačkih maraka, a jedna od dviju nasljednica (Z. Marković) naći će se i u okolici Zagreba, počinju se i hrvatski mediji zanimati za Doru Maar.

Victoria Combalia u katalogu izložbe piše da je Dora kratica od »tipično hrvatskog imena Teodora« te da je 1990. Marcelu Fleissu prodala četrdeset i dvije fotografije potpisane sa Henriette Markovitch, dit Dora Maar. O roditeljima Dore Maar piše: otac Joseph Markovitch iz Jugoslavije i majka Julie Voisin, Francuskinja iz Toursa. Nadalje iznosi podatak da je Dorina majka uzela hrvatsko državljanstvo i da se iz dokumenata vidi da su svadbene svečanosti bile i u Zagrebu i u Trsatu pokraj Rijeke!

Knjige o Dori Maar

Saznati se može o mnogim telefonskim razgovorima autorice s Dorom Maar, o karakteru njezinih roditelja, njihovu mišljenju o Picassu i obrnuto (obostrano loše!)

U Europi još očigledno vlada zbrka u glavama kada je riječ o južnoslavenskim pokrajinama. Tako se govori o Jugoslavenu Markoviću (rođen 1874. u Hrvatskoj u doba Austro-Ugarske!). I dok autori iz susjedstva imaju poteškoće s poviješću i zemljopisom, američka autorica Mary Ann Caws tih poteškoća nema! Njezina bogato ilustrirana knjiga nedavno je objavljena u Njemačkoj pod naslovom Die Künstlerin an Picassos Seite, s predgovorom uglednoga galerista, kritičara i trgovca umjetninama Heinza Berggruena, prijatelja Dore Maar. I ona se bavi podrijetlom Dore Maar. Druga knjiga objavljena ove godine u Njemačkoj djelo je mlade autorice iz Kölna Tanie Förster pod naslovom Dora Maar, Picassos Weinende (D. M., Picassova žena koja plače). Ta se dva izdanja nadopunjuju.

Knjiga Tanie Förster zapravo je knjiga svjedočanstava. Autorica je uložila mnogo truda i vodila je razgovore sa još živim prijateljima, znancima i ljudima iz bliže okoline Dore Maar. (Među ostalim s nedavno preminulim slikarom Balthusom, s već spomenutima Heinzom Berggruenom i Victoriom Combaliom; ekspertom za Picassa Pierrom Daixom, galeristom Marcelom Fleissom, koji je 1990. izlagao pejzaže Dore Maar, a 1991. njezine fotografije, Françoise Gilot, slikaricom zbog koje je Picasso napustio Doru Maar i s kojom je imao dvoje djece, kunsthistoričarom Wernerom Spiesom, također dobrim poznavateljem Picassova djela, i mnogim drugima.) S Tanjom Förster razgovarala sam i o prilično kontradiktornoj slici koja se može dobiti o Dori Maar. Tania Förster pričala mi je da je sve svoje sugovornike pitala da li je za njih Dora Maar bila žena koja plače — jer je kao takva ušla u Picassove biografije — oni bi to zanijekali i naglasili da su se s Dorom Maar mnogo smijali, ističući usto da je bila ozbiljna žena, vrlo inteligentna, ali i da je bila vrlo šarmantna, mondena žena... dakle sasvim druga slika Dore Maar nego u biografijama... i svi redom izričito bi naglašavali njezin prekrasni glas kao u slavuja. Nakon rastanka od Picassa doživljava doduše živčani slom, ali se relativno brzo oporavlja. Vraća se vjeri svog djetinjstva — katolicizmu. (Razlog što nadrealisti prekidaju s njom!). Iz društvenoga života povlači se tek sedamdesetih godina, kada Pariz nije imao više ono značenje kao između dva rata i nakon Drugoga svjetskog rata. Točno je da se više nije bavila fotografijom, nego se sve do smrti bavila slikanjem, i to uglavnom krajolika i sebe nazivala slikaricom...

Nakon Münchena izložba ide u Marseille (20. siječnja do 04. svibnja 2002) i Barcelonu (15. svibnja do 15. srpnja 2002)

Ljiljana Fabricius-Ivšić